Nikada se nisam ustručavam da kažem i napišem šta mislim. Nisam ćutao o Milovoj mafiji koja je ubijala za riječ, nisam ćutao ni o greškama ministra odbrane Sergeja Šojgua i njegovog aparata za što se lako moglo u ratno vrijeme otići u zatvor.

Nisam se ustručavao ni da javno kažem da su Jevgenij Prigoržin i njegov Vagner heroji koji su prelomili tok ovog rata i za to bio spreman da snosim sve posledice pred administrativno-birokratskim aparatom Rusije. Ne ustručavam se, ma kako to iritiralo mnoge u Srbiji danas, da citiram rečenicu Brane Crnčevića ”Slobodan Milošević je bio državnik sa grešakama, a svi posle njega su greške bez državnika”.

Nisam se ustručavao da osudim sramotnu odluku Vlade R. Srbije da se pridruži sankcijama Bjelorusiji, ili kada se onomad glasalo suprotno SAD, Mađarskoj i Rusiji u SB UN. Nisam se ustručavao da ljetos kritikujem da se preplate francuski Rafali, a da se ne kupe kineski J-10, višestruko jeftiniji i za vojsku Srbije funkcionalniji avioni, zbog ranije nabavljenog PVO sistema FK-3. Pored Narodno-oslobodilačke armije Kine FK-3 u svom arsenalu ima samo još Vojska Srbije.

Ne ustručavam se ni sada, ma kako bili glasni oni glupi, zli i ostrašćeni što u Beogradu sanjaju 5. oktobar u martu, da napišem da sa tipovima poput Zorana Kesića, Jelene Obućine, Dragana Bjelogrilća, Kolje iz NVO Tvrđave i ostalim NVO-liberalnim šljamom, ne bih dijelio da ne moram isti vazduh, a kamoli otišao na protest da mi oni za govornicom sole pamet. Da li bi ukoliko 5. oktobar uspije u toj Srbiji bili bitniji Kesić, Bjelogrlić, Obućina, Kolja-Tvrđava, ili pojedini studenti koji mašu državnim zastavama aplaudirajući onima koji preziru i vjeru, i zastavu.

JA SE NE USTRUČAVAJ NI OD OPASNIH, NI MOĆNIH NI LAJAVIH, JA SLOBODNO MISLIM I PIŠEM…