Dok bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović danas na društvenoj mreži X izražava „duboki naklon žrtvama“ i pridružuje se „onima koji obilježavaju Dan sjećanja na genocid u Srebrenici“, sve više isplivavaju informacije koje ukazuju da je upravo on lično, tokom rata u Bosni i Hercegovini, pomagao one strukture koje su kasnije učestvovale u tom zločinu.

Momčilo Mandić, bivši ministar pravde u ratnoj vladi Republike Srpske, u javnosti je ranije iznio tvrdnje da je Milo Đukanović kao tadašnji premijer Crne Gore omogućio snabdijevanje određenih jedinica Vojske Republike Srpske gorivom, oružjem i logističkom podrškom – uključujući transport naoružanja iz Bugarske – što je, kako tvrdi, bilo ključno za vojne akcije u istočnoj Bosni 1995. godine.

Te akcije, ponavljamo, izvršile su konkretne jedinice i komandni kadar, a ne Vojska Republike Srpske u cjelini, koja je imala desetine hiljada pripadnika, od kojih većina nema nikakve veze sa tim zločinom.

Uprkos težini ovih navoda, niti jedan istražni organ do sada nije procesuirao Đukanovića, niti se njegovo ime pominje u zvaničnim presudama Haškog tribunala. Ipak, ove izjave zaslužuju ozbiljnu pažnju, kako pravosudnih organa, tako i istraživačke javnosti.

Nesporno je da su u Srebrenici počinjeni teški zločini nad zarobljenim muškarcima, ali i da mnoge činjenice i odgovornosti za taj zločin i dalje ostaju neprocesuirane. Upravo zato je krajnje apsurdno što upravo Milo Đukanović, čovjek čije su ratne veze sve samo ne neutralne, danas dijeli lekcije o pravdi, poziva na osudu negiranja zločina i proziva druge za „nespremnost na suočavanje sa prošlošću“.

Umjesto političkog moralisanja i simboličnih poruka, javnost Crne Gore i regiona zaslužuje istinu. Zaslužuje odgovore na pitanja ko je i zašto pomagao zločinačke strukture na terenu, zašto su tokovi naoružanja i goriva išli preko Crne Gore i ko je sve iz tadašnjih struktura vlasti na to dao zeleno svijetlo?

Svaka ozbiljna rasprava o Srebrenici mora početi upravo tim pitanjima, jer pravda se ne mjeri izjavama na društvenim mrežama, već spremnošću da se lična i politička prošlost izlože potpunom i nepristrasnom osvjetljavanju.