PODGORICA – Skupština Crne Gore ponovo je usvojila Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš, u kojem je zadržana odredba prema kojoj je Crna Gora 1918. godine bila žrtva tzv. nasilne aneksije, čime je parlamentarna većina još jednom dala podršku istorijskoj kvalifikaciji koja Srbiju, neposredno ili posredno, postavlja u položaj okupatorske države.

Od 48 poslanika koji su učestvovali u glasanju, 43 su podržala zakon, dva su bila uzdržana, dok su tri poslanika glasala protiv. Podršku izmjenama ponovo su dali i predstavnici Nove srpske demokratije Andrije Mandića, dok su se usvajanju zakona usprotivili samo poslanici Demokratske narodne partije i Ujedinjene Crne Gore.

Zakon je prvi put usvojen 1. juna, ali ga je predsjednik Crne Gore Jakov Milatović sedam dana kasnije vratio parlamentu na ponovno odlučivanje. Prijedlog izmjena u skupštinsku proceduru uputio je Pokret Evropa sad, a najviše političkih sporenja izazvala je činjenica da predlagač nije uklonio odredbu kojom se ujedinjenje Crne Gore i Srbije iz 1918. godine određuje kao posljedica nasilne aneksije.

Ponovljeno glasanje, međutim, nije bilo samo proceduralno potvrđivanje ranije donesene odluke, već i nova prilika da se izmjeri dosljednost stranaka koje se u javnosti predstavljaju kao politički zastupnici srpskog naroda u Crnoj Gori. Upravo na tom ispitu Nova srpska demokratija ponovo je odlučila da podrži zakon čijoj se spornoj istorijskoj formulaciji ranije protivila, iako njeni glasovi nisu bili neophodni ni za postojanje kvoruma ni za obezbjeđivanje većine potrebne za njegovo usvajanje.

Čak i da su svi poslanici NSD-a glasali protiv, zakon bi, s obzirom na odnos glasova, bio usvojen. Stranka Andrije Mandića stoga nije bila suočena sa izborom između opstanka parlamentarne većine i odbrane sopstvenih programskih načela, niti je njena podrška mogla biti predstavljena kao neophodan ustupak radi očuvanja političke stabilnosti. Postojala je mogućnost da se glasa protiv sporne odredbe, a da ishod glasanja i odnosi u vladajućoj koaliciji ostanu nepromijenjeni.

NSD se, uprkos tome, opredijelila da ponovo podrži zakon, čime je preuzela punu političku odgovornost za njegov sadržaj. To glasanje se zbog toga teško može objasniti koalicionom disciplinom ili nužnim kompromisom, jer glasovi Mandićeve stranke nisu bili presudni, već predstavljaju samostalno i svjesno političko opredjeljenje.

Mandićeva monarhistička argumentacija

Predsjednik Skupštine Crne Gore i lider NSD-a Andrija Mandić pokušao je da svoju podršku zakonu obrazloži odnosom prema monarhiji i dinastiji Petrović Njegoš, poručivši neposredno prije glasanja da će oni koji vole monarhiju glasati kao i on.

Takvo objašnjenje, međutim, ne odgovara na centralno pitanje koje je zakon otvorio, jer poštovanje prema istorijskoj ulozi Petrovića i zaštita prava njihovih potomaka sami po sebi ne zahtijevaju prihvatanje formulacije kojom se Srbija označava kao država odgovorna za nasilno prisajedinjenje Crne Gore.

U središtu spora nije bio odnos prema kralju Nikoli, Njegošu, Svetom Petru Cetinjskom ili monarhističkom nasljeđu Crne Gore, već odluka parlamenta da u zakonu zadrži politički i istorijski izrazito opterećenu ocjenu događaja iz 1918. godine. Mandićeva argumentacija zato je pitanje odgovornosti za konkretnu zakonsku odredbu prebacila na teren opšteg odnosa prema dinastiji, iako između ta dva pitanja ne postoji nužna pravna ili politička veza.

Poštovanje Petrovića nije uslovljeno prihvatanjem teze o Srbiji kao okupatoru, niti se zaštita statusa njihovih potomaka mora zasnivati na jednostranom tumačenju 1918. godine. Naprotiv, istorijska politika same dinastije Petrović Njegoš bila je neodvojiva od srpske nacionalne ideje, pa se Mandićevo pozivanje na monarhiju teško može koristiti kao uvjerljivo opravdanje za podršku odredbi koja Srbiju postavlja nasuprot Crnoj Gori kao silu koja joj je nasilno oduzela državnost.

Od zahtjeva za brisanje do podrške zakonu

Politička nedosljednost NSD-a postaje još izraženija kada se ima u vidu da su predstavnici te stranke ranije tražili da formulacija o „nasilnoj aneksiji” bude izbrisana ili izmijenjena. Poslanici NSD-a Dejan Đurović i Jovan Vučurović podnosili su prijedloge za uklanjanje sporne odredbe, dok je i sam Mandić ukazivao da takav tekst predstavlja prepreku za postizanje šire parlamentarne saglasnosti.

Kada je, međutim, postalo jasno da Pokret Evropa sad ne namjerava da iz zakona ukloni spornu istorijsku kvalifikaciju, NSD nije ostala pri sopstvenom ranijem zahtjevu. Njeni poslanici podržali su zakon prilikom prvog glasanja, a istu odluku ponovili su i nakon što ga je predsjednik države vratio parlamentu.

Time je stranka, praktično, odustala od sopstvenog zahtjeva bez ikakve izmjene odredbe koju je prethodno označavala kao neprihvatljivu. Nije došlo do kompromisnog preformulisanja teksta, nije usvojen amandman koji bi ublažio njegovo političko značenje, niti je sporna ocjena 1918. godine stavljena van pravnog poretka. Promijenjen je jedino odnos NSD-a prema istom zakonskom rješenju.

Upravo ta činjenica glasanju daje širi politički značaj, jer pokazuje da stavovi NSD-a o pitanjima od posebnog značaja za srpsku zajednicu nisu ostali nepromijenjeni kada su došli u dodir sa interesima vladajuće većine i raspodjelom institucionalnog uticaja.

Razlika između programskih poruka i parlamentarne prakse

Nova srpska demokratija godinama svoj politički identitet gradi na zaštiti srpskog jezika, trobojke, položaja Srpske pravoslavne crkve, bliskih odnosa sa Srbijom i prava srpskog naroda da njegovo istorijsko pamćenje ne bude tretirano kao antidržavno ili okupatorsko nasljeđe.

Međutim, kada se u Skupštini pojavio zakon koji 1918. godinu definiše kao nasilnu aneksiju, NSD nije postupila u skladu sa politikom koju saopštava biračima, već je podržala pravni akt čiju su spornu formulaciju godinama koristili upravo oni politički krugovi koji Srbiju predstavljaju kao istorijskog okupatora Crne Gore.

Posebnu težinu tom postupku daje okolnost da protivljenje zakonu ne bi ugrozilo ni njegovo usvajanje, ni opstanak vladajuće većine, ni poziciju Andrije Mandića na čelu parlamenta. NSD je mogla da ostane dio vlasti i istovremeno zabilježi jasan politički stav da ne prihvata formulaciju o Srbiji kao državi koja je 1918. godine izvršila nasilnu aneksiju Crne Gore.

Odluka da to ne učini pokazuje da se nije radilo o iznuđenom kompromisu, već o izboru da se programska načela podrede odnosima unutar parlamentarne većine. U tom smislu, glasanje NSD-a predstavlja jasan pokazatelj raskoraka između nacionalne retorike koju stranka koristi u političkim nastupima i odluka koje njeni poslanici donose u institucijama.

DNP ostao protiv sporne odredbe

Nasuprot NSD-u, poslanici Demokratske narodne partije ostali su pri stavu da zakon ne mogu podržati sve dok se u njemu zadržava ocjena o nasilnoj aneksiji. Lider DNP-a Milan Knežević ranije je upozorio da se takvim zakonskim rješenjem Srbija označava kao okupatorska država, dok se Srbi, koji prema posljednjem popisu čine približno trećinu stanovništva Crne Gore, ponovo dovode u položaj antidržavnog elementa.

Knežević je tokom parlamentarne rasprave podsjetio na učešće i stradanje srpskog naroda u Cerskoj i Kolubarskoj bici, povlačenju preko Albanije i na Krfu, ukazujući na protivrječnost političkog tumačenja prema kojem se kapitulacija Crne Gore pred Austrougarskom 1916. godine predstavlja kao očuvanje državnosti, dok se oslobođenje od okupacije i ujedinjenje 1918. proglašavaju početkom nove okupacije.

On je naveo i da su potomci dinastije Petrović u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dobili novčanu nadoknadu čija bi današnja vrijednost, prema njegovoj procjeni, iznosila oko 100 miliona evra, ocijenivši da taj podatak dodatno dovodi u pitanje jednostrano predstavljanje Srbije kao države koja je prema dinastiji postupala isključivo neprijateljski.

Ponovljeno glasanje zato je otkrilo jasnu političku razliku između dvije stranke koje su nekada činile jedinstven politički savez. DNP je svoje protivljenje spornoj istorijskoj kvalifikaciji pretočio u glas protiv, dok je NSD, iako je ranije tražila izmjenu istog člana, dva puta podržala zakon u nepromijenjenom obliku.

Odgovornost koja se ne može prebaciti na većinu

Poslije ponovljenog glasanja, odgovornost NSD-a više se ne može pripisivati proceduralnoj žurbi, nedovoljnom razumijevanju zakona ili procjeni da je riječ o jednokratnom koalicionom ustupku. Poslanici su imali dovoljno vremena da razmotre političke posljedice zakona, predsjednik države vratio ga je parlamentu, a u javnosti je vođena široka rasprava o njegovoj spornoj odredbi.

NSD je, uprkos svemu tome, ponovo podržala isti tekst, i to u situaciji u kojoj njena podrška nije bila potrebna za njegovo usvajanje. Zbog toga se ne može tvrditi da je stranka bila nadglasana dok je branila sopstveni stav, niti da je protiv svoje volje morala da prihvati odluku većine. Ona je odlučila da bude dio te većine.

Takvim glasanjem Andrija Mandić i Nova srpska demokratija nisu samo podržali poboljšanje materijalnog i pravnog položaja potomaka dinastije Petrović Njegoš, što samo po sebi nije bilo sporno, već su prihvatili i politički okvir zakona u kojem je Srbija vezana za pojam nasilne aneksije.

Upravo zato se suština ovog slučaja ne nalazi u ishodu glasanja, jer bi zakon bio usvojen i bez NSD-a, već u odluci stranke koja nosi srpsko ime da svojim glasovima potvrdi formulaciju koju je ranije osporavala. U tom raskoraku između ranije iznesenog stava i sadašnjeg parlamentarnog ponašanja nalazi se i najpreciznija ocjena politike koju Andrija Mandić danas vodi.