Pored profesoroskog rada, u opusu Đorđa Vida Tomaševića, značajno mjesto zauzimaju prevodi djela srpskih filosofa na engleski jezik, kao i njegovog životno filosofsko djelo, monumentalna poema „Milenijada“, objavljena nekoliko godina prije autorove smrti. Profesor Tomašević je preminuo 2009. godine u San Francisku.

Đorđe Vid Tomašević (George Vid Tomashevich) bio je jedan od naših najznačajnijih intelektualaca u dijaspori, profesor, prevodilac, poliglota, pjesnik, čovjek izuzetne erudicije, humanista, pedagog.

Njegova dugotrajna univerzitetska karijera počinje pedesetih godina prošlog vijeka na Univerzitetu u Čikagu. Od tada je na više američkih univerziteta (Berkli, Kalifornija, Vašington, Bafalo) predavao fizičku antropologiju, humanu paleontologiju, teorije evolucije, socijalnu i kulturnu antropologiju, komparativnu i strukturalnu lingvistiku, psihološku i psihijatrijsku antropologiju, kao i komparativnu religiju, mit i magiju, istoriju socijalne misli, filozofsku antropologiju, sociologiju i druge srodne predmete.

Autor je i koautor više univerzitetskih udžbenika. Objavio je veliki broj članaka, eseja i kritika u američkim, australijskim, kanadskim, italijanskim, jugoslovenskim i srpskim novinama i časopisima. Karijeru je završio na Univerzitetu u Bafalu 1995, koji mu je zbog njegovih zasluga dodijelio počasno zvanje Emeritusa. Odjeljenje za antropologiju državnog koledža u Bafalu ustanovilo je čak i nagradu Collins/Tomashevich koja nosi naziv po imenima njihovih dvoje najzaslužnijih profesora — Džun Kolins, prvoj šefici katedre za antropologiju, i Đorđu Vidu Tomaševiću koji je bio drugi po redu profesor antropologije na ovoj katedri. Pored profesoroskog rada, u opusu Đorđa Vida Tomaševića, značajno mjesto zauzimaju prevodi djela srpskih filosofa na engleski jezik, kao i njegovog životno filosofsko djelo, monumentalna poema „Milenijada“, objavljena nekoliko godina prije autorove smrti. Profesor Tomašević je preminuo 2009. godine u San Francisku.

O istorijskim i identitetskim prilikama u Crnoj Gori je pisao više puta, a mi vam ovdje donosimo par crtica iz njegove čuvene polemike „Crnogorci i ostali Srbi“:

„U odnosu Srbije i Crne Gore razlike su samo u državnosti. Reč je o dva istorijska ishodišta podjednako srpske državnosti, a ne i dva etnolingvistički, verski i kulturno različita naroda. Stara Rimska Dioklea, od sedmog veka slovenska Duklja, od jedanaestog srpska Zeta, a od petnaestog, još srpskija, Crna Gora jeste srpska država uz more, kao što je Raška srpska država u unutrašnjosti. Obe su i prethodnice i naslednice nemanjićkog kraljevstva i carstva, svetosavskog pravoslavlja, iste epske tradicije i zajedničke borbe za oslobođenje i ujedinjenje. Svi Crnogorci i ostali Srbi govore srpski, pišu ćirilicom, slave slavu i smatraju svojim sve junake i velikane iz svih srpskih zemalja. Jedno od prvih odlikovanja Nikole Tesle, došlo je od kneza, kasnijeg kralja, Nikole.

Odnos između Srbije i Crne Gore podseća na odnose nekada surevnjivih kraljevina nemačkog carstva. Pa ipak, niko pametan ne cpekuliše o pruskoj, virtemberškoj ili bavarskoj narodnosti, nego su sve to Nemci, kao što su ljudi iz Pijemonta, Toskane ili Napuljske Kampanje podjednako Italijani, i pored znatnih regionalnih razlika.
Većina žitelja Beogradskog pašaluka uoči Prvog i Drugog ustanka bila je poreklom iz crnogorsko-hercegovačkih krševa, uključujući i obe srbijanske dinastije — Karađorđeviće iz Vasojevića i Obrenoviće iz Bratonožića. Kažem srbijanske, jer su ove dve i ona na Cetinju, Petrovića – Njegoša, bile istovremeno i podjednako srpske, tj. i srbijanske i crnogorske.

Pogrešna dihotomija Srbi (umesto Srbijanci) i Crnogorci je perfidno i zlonamerno smišljena, jer je implicite i pre svake diskusije, namerno razdvajačka. Ako nećete da poverujete meni, pročitajte šta o tome misle ostali naučnici, etnolog Jovan Erdeljanović i antropogeograf Jovan Cvijić zovu Crnogorce zetskim, odnosno dinarskim Srbima. Ugledni hrvatski istoričar Ferdo Šišić vidi u starim Dukljanima Srbe, a Ivan Božić smatra zetsko stanovništvo etnički srpskim. Takvo je naučno mišljenje i američkih stručnjaka srpskog porekla — profesora Voje Vučinića, Mihajla Petrovića, Alekse Dragnića i Dimitrija Đorđevića, kao i mnogih naučnika ne srpskog porekla, uključujući i slavnog Čeha Konstantina Jirečeka.

Moj nekadašnji profesor na Beogradskom univerzitetu (1946-47.), etnolog Mirko Barjaktarević, i sam iz Crne Gore, smatra Crnogorce Srbima i jezički i etnički i istorijski. To je stav i akademika Matije Bećkovića, kao i istoričara Dima Vujovića koji ističu da su se Crnogorci uvek sami od sebe izjašnjavali kao Srbi. To isto dokazuje, još mnogo ranije, i Stanoje Stanojević, navodeći reči vladika Danila, Save, Vasilija i guvernadura Jovana Radonjića koji svi govore i pišu >>U ime Crnogoraca i ostalih Srba<< ili >>svih Srba Crne Gore, Hercegovine, itd.<<. Napomenimo da su se i Njegoš i Vuk, kao i Stjepan Mitrov Ljubiša, Marko Miljanov i kralj Nikola, osećali Srbima, i to emfatično i deklarativno. Prilikom proglašenja Crne Gore za kraljevinu 28. avgusta 1910. godine, kralj Nikola kaže sledeće: Svjestan slavne uloge ovih naših strana u istoriji srpskoga naroda za vrijeme moćnih kraljeva i gospodara negdašnje Zete, kolijevke slavnih Nemanjića… ja odobravam… da se obnovi staro kraljevsko dostojanstvo mojoj državi… Ja primam kraljevsko dostojanstvo tvrdo ubijeđen da će sve Velesile sa blagovoljenjem pozdraviti, pored jedne Kraljevine u Srpskom Podunavlju, ovu drugu u Srpskom Primorju… a Slovenstvo i svi Srbi kao jedno još više jemstvo za opstanak i bolju budućnost Srpskog plemena..“. (Primedba: ovaj tekst sam našao u sjajnoj Novoj istoriji srpskog naroda iz pera gospode doktora Batakovića, Protića, Samardžića i Fotića).

Po mom mišljenju, da je bilo više ljudskog razumevanja i političke mudrosti, i stari tast, kralj Nikola, i stari zet kralj Petar, trebalo je da se vrate svaki u svoj deo zajedničke otadžbine, s doživotnim kraljevskim titulama, počastima i izdržavanjem, ali bez vladarske valsti koja bi bila u rukama regenta Aleksandra, unuka prvog i sina drugog srpskog vladara. Danas i većina Crnogoraca, koja se zacelo oseća Srbima, ne želi raskid sa Srbijom, nastoji da očuva svoju drevnu i ponosnu državnost, ali u ravnopravnoj zajednici sa Srbijom.

Uz mudrost i dobru volju sa obe strane, to je sasvim ostvarljivo. Što se tiče ponašanja pojedinih političara i grupa u Crnoj Gori, naročito posle odlaska Slobodana Miloševića, izgleda da su nekima od njih važniji lična taština, karijera i ambicije nego dugorčni interesi i sam opstanak i Crne Gore i srpskog naroda. Uzajamno prihvatljiv oblik zajedništva dveju podjednako srpskih sestara — država može se i mora naći.“