Ne zamjeram ja vama što ste dva dana pravili nerede u svom gradu. Siguran sam da to i nije većina Cetinjana. Već grupa onih zadojeni mržnjom, protiv ljudi koji vam ništa na žao učinili nisu. Ima tu i onih koji su zavedeni, nekim nacionalnim ciljevima, pa sada vjeruju u bajke komunističke ideologije. O nekom drugačijem narodu, različitom od svog korijena iz koga je ponikao i nastao. I to razumijem i to je vaše pravo, budite šta mislite i osjećate da ste.
Ne zamjeram vam ni što ste se braće odrekli, jer kad kao pojedinci stanemo jedni ispred drugih, priznali mi to sebi ili ne, kao braća se gledamo. Tog 4. septembra na Cetinju i sam sam to osjetio, pa danas sa ponosom o tome pričam. Ne zamjeram vam Cetinjani ni to što su vam juriše, iz drugih gradova ljudi predvodili i oni imaju pravo na to, ako vi dozvolite. Za zlo vam uzet neću ni to što ste na Cetinjski manastir ruku digli, božija je to kuća, Gospod Bog je sam čuva. Čak mi je i žao što ste suzavac gutali, jer se sjećam kako je nama bilo dok smo se sa tiraninom borili. I ma šta rekli, ja vas za braću smatram, jer vi ste dio moje i vaše Crne Gore, ma koliko mi na nju različito gledali.
Ali vam zamjeram, što ste trideset dugih godina ćutali. Što ste bili grad bez glasa, trideset godina. Što ste djecu ispraćali znajući da se na Cetinje, vratit iz tuđine neće, a ćutali. Što ste trideset godina podržavali one koji su vas u potpunosti uništili. I smeta mi, boli me ta vaša tišina, koja je trajala dok na brata niste riješili ruku dići. Nije vam smetala tiranija Mila Đukanovića ali vam smeta Mitropolit Joanikije.
I dok na Cetinju je zatvorena svaka fabrika, vi aplaudirate i srdačno dočekujete one koji su vam na njenim kapijama katanac stavili. Kada odvrnete slavinu i iz nje ne poteče voda, jesu li vam Srbi krivi? Ili oni, koje sa osmijehom grlite ovih dana. Zasmeta li vam sat na ruci njegovoj, kojim pola Cetinja kupiti može? Ili vam više smeta mantija sveštenička? Duša me boli kada vidim da vas, koji se dičite junaštvom, predvode oni koji najmanje junačkoga u sebi imaju. Da vi slijepo vjerujete ljudima, ako se oni tako mogu nazvati, poput Mila Đukanovića, Veselina Veljovića, Ranka Krivokapića, Nenada Čanka i sličnih. Je li to mjerilo vaše ljudskosti, hrabrosti, čojstva i poštenja? To je ono za kim vi idete? Je su li to ljudi u čiju riječ vi vjerujete?
Neće biti mira među nama dok god se takvih ne odreknete. Kada takvi postanu vaša prošlost i kapije manastira će vam drugačije izgledati, a u njemu ste uvijek dobrodošli.
