Vladajuća koalicija u Japanu, predvođena Liberalno-demokratskom strankom (LDP), izgubila je kontrolu nad Gornjim domom parlamenta po prvi put od 1955. godine, čime je okončana era političke dominacije jedne stranke koja je trajala skoro sedam decenija.

Prema zvaničnim rezultatima izbora, koalicija LDP–Komeito sada raspolaže sa 121 od 248 poslaničkih mandata, dok je opozicija prvi put stekla većinu sa 126 mjesta. Najveće gubitke pretrpio je sam LDP, koji se suočio sa naglim padom podrške javnosti zbog niza finansijskih i korupcionaških skandala, ekonomskih teškoća i rastućeg nezadovoljstva građana zbog političke učmalosti.

Osim tradicionalnih opozicionih snaga, zapažen rast zabilježila je i ultrakonzervativna stranka Sanseito, koja je sa jednog poslanika došla do čak 15 mandata, osvojivši glasove mladih i frustriranih glasača antisistemskom retorikom, pozivima na izolacionizam i oštrim kritikama globalizma.

Premijer u odbrani položaja, opozicija u usponu


Iako se očekivala ostavka premijera Šigerua Išibe, on je nakon izbora poručio da neće napuštati funkciju dok se ne okončaju ključni pregovori sa SAD o trgovinskim tarifama i bezbjednosnoj saradnji. U međuvremenu, iz redova same LDP raste nezadovoljstvo, a sve je izvjesnije da će do kraja avgusta biti pokrenuta procedura njegovog povlačenja sa čela vlade.

Opozicione stranke najavljuju agresivniji nastup u parlamentu, sa fokusom na reforme izbornog sistema, transparentnost javnih finansija i jačanje društvene ravnopravnosti. U političkom pejzažu se sve više osjeća da je počeo proces dekonstrukcije modela "jednopartijske demokratije" koji je decenijama funkcionisao pod patronatom američke geopolitike.

Sama činjenica da je jedna stranka, LDP, od 1955. godine do danas gotovo bez prekida kontrolisala i jedan i drugi dom parlamenta, otvara brojna pitanja o suštini japanske demokratije. Da je riječ o nekoj zemlji koja se ne uklapa u zapadne interese, ovolika koncentracija vlasti u rukama jedne partije bila bi proglašena „autokratijom“ i povod za diplomatske pritiske ili „obojene revolucije“.

Međutim, pošto je Japan ključni saveznik SAD na Pacifiku, svjetski mediji godinama su podržavali ovu stabilnost kao „uspješan model parlamentarne demokratije“. Sada, kada se javljaju nove, često ekstremne političke snage, i kada građani traže alternativu, postavlja se pitanje da li će se demokratija u Japanu konačno morati suočiti sa samom sobom?

Slika društva koje se budi nakon decenija apatije može biti prilika za istinsku političku reformu ili uvod u turbulentan period nestabilnosti. U svakom slučaju, istorijski monopol LDP-a je slomljen. A šta će doći nakon više ne zavisi samo od Tokija, već i od globalnog raspleta geopolitičkih odnosa.