Kineski predsjednik Si Đinping nastoji da Peking pozicionira kao jedan od ključnih centara svjetske diplomatije, dok sve veći broj država, posebno takozvanih srednjih sila, traga za osloncem i van tradicionalnog okvira američkog uticaja, piše britanski „Gardijan” u analitičkom tekstu o jačanju kineske diplomatske uloge.

Kako navodi list, Si je ove godine u Pekingu ugostio više od deset svjetskih lidera, nastojeći da ojača ekonomske veze, proširi politički uticaj Kine i promoviše viziju međunarodnog poretka u kojem Zapad više nema dominantnu ulogu.

Kineski predsjednik se u petak sastao sa novim premijerom Bangladeša, Tarikom Rahmanom, što je, prema ocjeni „Gardijana”, samo posljednja u nizu posjeta stranih lidera Pekingu. Taj susret uslijedio je nepune dvije nedjelje nakon što je Si ugostio vojnog lidera Mjanmara Min Aung Hlainga, koji je u međuvremenu preuzeo predsjedničku funkciju.

U maju je, kako se navodi, kineski lider bio domaćin liderima Rusije, Bruneja, Srbije, Tadžikistana i Pakistana, dok su u Kinu dolazili i brojni ministri spoljnih poslova na sastanke nižeg nivoa. Peking su ove godine, prema istom izvoru, posjetili i ruski predsjednik Vladimir Putin, britanski premijer Kir Starmer i američki predsjednik Donald Tramp.

„Dugačak spisak svjetskih lidera koji putuju u Peking na sastanak sa Si Đinpingom odražava sve veće priznanje rastućeg globalnog uticaja Kine”, ocijenio je Vilijam Jang, viši analitičar Međunarodne krizne grupe.

Prema njegovim riječima, mnoge zemlje koje se ne svrstavaju među velike sile u tim posjetama vide priliku da grade nezavisnije odnose sa Pekingom, posebno u trenutku kada se Sjedinjene Države doživljavaju kao sve nepredvidljiviji partner. Jang smatra da Kina takve susrete može da iskoristi kako bi promovisala multipolarni svjetski poredak, ali i kako bi postepeno slabila oslanjanje tih država na Vašington.

„Gardijan” ocjenjuje da se Kina nastoji predstaviti kao izvor stabilnosti, a za mnoge siromašnije zemlje i kao važan izvor kredita i investicija. Istovremeno, u dijelu svijeta raste uvjerenje da Sjedinjene Države gube nekadašnju vodeću poziciju na međunarodnoj sceni.

Iako je Trampova posjeta Pekingu imala snažan simbolički značaj, kinesko rukovodstvo, kako se navodi, posebnu pažnju posvećuje liderima globalnog Juga. Takav pristup najočigledniji je u odnosu prema Mjanmaru. Min Aung Hlaing je u Pekingu dočekan uz najviše počasti, a Si je poručio da Kina pruža čvrstu podršku njegovom režimu, uz pozivanje na princip nemiješanja u unutrašnje poslove drugih država.

Profesor Nacionalnog univerziteta u Singapuru Džae Ean Čong ocijenio je da je takvim prijemom Peking praktično pokazao da priznaje legitimitet vlasti mjanmarske vojske. Sa druge strane, Stiv Cang, direktor Kineskog instituta na Univerzitetu u Londonu, smatra da je riječ o dijelu šire strategije Si Đinpinga, usmjerene na preoblikovanje međunarodnog poretka.

Prema Cangu, Peking nastoji da nametne princip po kojem nijedna zemlja nema pravo da drugima diktira kako će uređivati svoje unutrašnje odnose. „Saradnja sa manje atraktivnim liderima iz manje bogatih zemalja u mnogim aspektima jeste suština te strategije”, naveo je on, dodajući da Si time pomjera težište moći sa razvijenih demokratija ka globalnom Jugu, predvođenom Kinom.

Sličan pristup, prema ocjeni britanskog lista, vidljiv je i u odnosima Pekinga sa Pjongjangom. Tokom nedavne posjete Sjevernoj Koreji, Si Đinping je, kako se navodi, izbjegao da javno otvori pitanje sjevernokorejskog nuklearnog programa, iako se Kina ranije oštro protivila njegovom razvoju. Umjesto toga, naglasak je stavljen na stabilizaciju odnosa, a ćutanje Pekinga protumačeno je kao prećutno prihvatanje nove realnosti.

Kineski državni mediji nastoje da takve diplomatske aktivnosti predstave kao dokaz da Peking postaje novi centar globalne politike. „Global tajms” je u maju ocijenio da uzastopne posjete Trampa i Putina pokazuju i intenzitet kineskog diplomatskog kalendara i rastući uticaj Kine u svijetu.

Ipak, „Gardijan” ukazuje da diplomatska vidljivost Pekinga ne znači uvijek i odlučujući uticaj u rješavanju međunarodnih kriza. Iako je Kina u početku vršila pritisak na Iran da pregovara o prekidu vatre sa Sjedinjenim Državama, nije imala ulogu ključnog mirotvorca. Slično tome, iako je 2023. pomogla u posredovanju detanta između Saudijske Arabije i Irana, Peking, prema ocjeni lista, i dalje nema presudan uticaj na Teheran.

Uprkos tim ograničenjima, sve učestalije posjete stranih lidera Pekingu pokazuju da Kina nastoji da iskoristi promjene u globalnoj politici i da se predstavi kao sila koja nudi alternativu zapadnom modelu međunarodnih odnosa.