Jugoslovenska atletika nikada nije imala previše uspjeha na planetarnim šampionatima. Iako su vrlo često imali velike atletske zvijezde koje su smatrane za favorite u svojim disciplinama, medalja je atletičarima Jugoslavije nekako uvijek izmicala.
To se promijenilo posle raspada SFRJ-a, pa su kasnije atletičari sa prostora bivše Jugoslavije uspijevali da osvoje medalje na planetarnim šampionatima, ali do te 1991. godine, kada je reprezentacija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije poslednji put nastupila na planetarnom šampionatu, medalja je ostala samo san.
A nije da atletičari iz Jugoslavije nisu bili blizu medalja, takmičenja su znali da završavaju na 4. i 5. mjestima, ali uvijek je nešto malo nedostajalo. Sličan takav slučaj dogodio se i na Svetskom šampionatu u Tokiju 1991. godine, kada je jako malo nedostajalo da štafeta Jugoslavije 4×400 metara osvoji medalju, ali i ako nisu uspijeli, napravili su podvig koji se i danas prepričava…
Dejan Jovković, Nenad Đurović, Ismail Mačev i Slobodan Branković trčali su „nestvarno“ u Tokiju. U polufinalu su na iznenađenje mnogih istrčali novi rekord Jugoslavije u vremenu 2:59:95 i obezbijedili plasman u finale.
Prije finala mišljenja su bila oprečna, znalo se da će se Amerikanci i Britanci boriti za zlatnu medalju, a za bronzu su najveće šanse davane Jamajčanima, Kenijcima i Njemcima, dok su pojedinci vjerovali i da Jugosloveni možda mogu da iznenade i umiješaju se u borbu za odličja. Ipak, mnogima je takav ishod izgledao kao nešto što nije moguće da se dogodi, ali da su takva nadanja i nagađanja imale osnova vidjelo se u finalnoj trci.
Od starta trke Amerikanci i Britanci su zauzeli „čelo karavana“, pa je bilo jasno da će oni završiti daleko ispred svih i voditi veliku borbu za zlatnu medalju. Iza njih se odvijala ništa manje zanimljiva borba, Jamajčani i Kenijci su trčali odlično, a ni Jugosloveni nisu puno zaostajali.
Dejan Jovković trčao je odlično za „Plave“ u prvoj izmjeni, koju je završio na 4. mjestu. Uslijedio je nešto malo slabiji nastup Đurovića u drugoj izmeni, pa su Jugosloveni bili na polovini trke na 6. mjestu, ali ne predaleko iza u tom trenutku trećeplasiranih Kenijaca.
Štafetu je tada preuzeo Ismail Mačev, koji je prije svega odličnim trčanjem u poslednjih 80 metara uspio da „Plavima“ donese 5. mjesto, ali i da ih približi Jamajčanima i Kenijcima koji su vodili veliku borbu za treće mjesto. Poslednja izmjena za Jugoslaviju bio je legendarni Slobodan Branković, jedan od najboljih četiristometraša u Evropi tih godina.
Trčao je Branković fenomenalno, već na polovini poslednje izmjene potpuno je prišao Jamajčaninu i Kenijcu, a ostavio je daleko iza sebe Njemca, da bi na krivini uspio da prestigne Kenijca. Činilo se u tim trenucima da Slobodan Branković može da prestigne i Jamajčanina i Jugoslovenima donese bronzanu medalju, ali dok se vodila legendarna borba za zlato u kojoj su Britanci nadmašili Amerikance, malo je na ciljnom pravcu ponestalo snage Brankoviću, pa je Sejmur Fagan uspio da zadrži Jamajku na trećem mjestu, dok su Jugosloveni morali na kraju da se zadovolje 4. mjestom.
Iako nisu uspijeli da osvoje medalju u Tokiju, članovi štafete Jugoslavije na 4 x 400 metara potpuno su oduševili sve ljubitelje sporta u domovini.
Posle te trke javnost u Jugoslaviji na svim mjestima pričala je o „najbržoj bijeloj štafeti“, kako su mediji prozvali štafetu Jugoslavije prije finalne trke. Iako je i prije njih bilo nekoliko „bijelih“ štafeta koje su trčale za nijansu brže nego što su oni to učinili u Tokiju, javosti u Jugoslaviji to nije nikako umanjilo njihov uspjeh, pa su za njih oni bili i ostali najbrža atletska „bijela“ štafeta.
Zanimljivo je i da se posle trke u mnogim gradovima Jugoslavije moglo vidjeti puno djece kako se štafetno trkaju ulicama, „sanjajući“ u tim trenucima da i oni jednog dana dostignu veliki uspjeh kakav su u Tokiju ostvarili Dejan Jovković, Nenad Đurović, Ismail Mačev i Slobodan Branković.
Članovi štafete iz Tokija su mnogo godina posle šampionata u prestonici Japana znali da istaknu kako su veoma ponosni na uspjeh koji su ostvarili na Svetskom prvenstvu 1991. godine, ali i da je kod njih ostala mala žal što su u finalu trčali nekoliko desetinki sporije nego u polufinalu i što bi da su bili na istom rezultatskom nivou kao u polufinalu mogli da kompletiraju svoj podvig osvajanjem odličja.
28 godina posle prvenstva u Tokiju, u Beogradu je preminuo Ismail Mačev, a na njegovoj sahrani u vrlo emotivnom i potresnom trenutku, njegovi saborci iz Tokija ponijeli su mu sanduk, željevši na taj način da se zajedno kao štafeta oproste od legendarnog Ismaila Mačeva.
„Najbrža bijela štafeta“ do danas je ostala u sjećanju mnogim Jugoslovenima, koji su bili oduševljeni kako su te večeri u Tokiju u konkurenciji uvijek prejakih Amerikanaca, Britanaca i Jamajčana, „Plavi“ momci trčali, ispisavši jednu od najljepših atletskih priča bivše Jugoslavije.
Kako je izgledala finalna trka u disciplini 4×400 metara na Svetskom prvenstvu u Tokiju, u kojoj su Jugosloveni umalo napravili senzacionalni uspjeh i osvojili bronzanu medalju, možete se podsjetiti na snimku koji je pred vama.
