INTERNACIONALNI SAJAM KNJIGA: Jasmina Tumbas zatvorila prvi dan, gostovao i Svetislav Basara

Tumbas je, inače, vanredna profesorka savremene istorije umjetnosti i studija performansa, kao i direktorka studija na Odjeljenju za globalne studije roda i seksualnosti na Univerzitetu u Bafalu.

Rođena je u Vojvodini od majke Mađarke i oca Srbina.

Kada je imala sedam godina njena porodica je otišla u Njemačku, dok je više obrazovanje završila u SAD, podsjećaju iz tima Sajma knjiga.

“Ja sam dijete jugoslovenske nacije koja je provela veći dio života van nje. Jugoslavija u smislu osnaživanja žena bila je glavni protagonista u mom životu već duži niz godina, i počastvovana sam što imam priliku da se kritički pozabavim ovim pitanjem kroz prizmu umjetnosti, s akcentom na feminističke radove koji nijesu bili ranije prikazani”, pojasnila je ona.

Obuhvatajući (kroz pet poglavlja) performans i konceptualnu umetnost, video radove, filmsku i pop muziku, lezbejski aktivizam i novinarske fotografije snajperistkinja u jugoslovenskim ratovima, knjiga analizira ženski otpor kao posljedicu jugoslovenskog antifašističkog, socijalističkog i feminističkog nasljeđa, navodi se u saopštenju tima Sajma knjiga.

Prezentuje umjetnice od 1970-ih do danas, uključujući Marinu Abramović, Sanju Iveković, Vlastu Delimar, Marinu Grzinic, Tanju Ostojić, Selmu Selman i Helenu Janečić, uz muzičke legende Lepu Brenu i Esmu Redžepovu.

Ja sam Jugoslovenka – jeste knjiga o ženskom otporu kroz umjetnost, sa fokusom na period 70-ih godina do danas, koja se dešava na presjeku feminizma, socijalizma i nacionalizma u jugoslovenskom i post-Yu kontekstu.

“Uvijek sam morala da objašnjavam da Jugoslavija nije zemlja istočnog bloka, da ima sjajnu istoriju i da su žene jako bitna karika otpora. Izazov je bio kako pokriti sve te različite dekade, gdje se patrijarhat mijenjao u zavisnosti od toga gdje ste i koga pitate. Dozlogrdile su mi bile fotografije muškaraca u odijelima, 80-ih, 90-ih i za vrijeme rata, kao i to da su žene prikazivane kao žrtve. To je zapadnjačka percepcija Jugoslavije. Žene su bile bespomoćne žrtve, a muškarci su bili varvari i ubice koji su u jednom trenutku nosili komunistička obilježja. I svi misle da je komunizam bio strašan. Željela sam da pokažem pozitivne i bitne progresivne vrijednosti socijalizma, ali ne bez mizogenističkih, patrijarhalnih stvari, zbog kojih i nije uspio”, poručila je Tumbas.

Basara: Nisam politički ućutkan

Basara, inače dobitnik dvije NIN-ove nagrade, skorije za najbolji roman 2020. godine -„Kontraendorfin“, kazao je da priznanja nekada u vrijeme Jugoslavije i sada više nisu ista, te nakon „Andrićeve lestvice užasa“ i „Kontraendorfina“ najavio i treći tom trilogije – „Rekapitulacija“.

“U tu trilogiju je stalo nekih tridesetak godina, to je jedna unutrašnja istorija, iznio sam utiske šta je spoljašnost ostavila na mene. U Srbiji, vjerovatno i ovdje, politiku vide u svemu, i u stvarima koje nemaju veze sa politikom, mada malo šta nema veze sa politikom u Srbiji. Naročito kada se u nekom tekstu neko ne podudari sa zvaničnom verzijom, onda se smatra skandalom, jer to ne bi trebalo da se piše, snima ili govori. Ja uopšte nemam potrebe da moju prozu opterećujem politikom, svaki dan pišem kolumne na političke teme, mogu da dam intervju kad hoću, nisam politički ućutkan”, kazao je autor.

Pisci, kako kaže Basara, zaziru od sadašnjeg vremena, dodaje se u saopštenju organizatora.

“Mnogi sjajni pisci su u dubokoj senci, a antitalenti pod svijetlom reflektora. Tu je kriterijum patriotizam, a ne književnost. Tako se stvara prividna srpska književna scena. Naravno, kvalitet uvijek ostaje. Recimo Novica Tadić, porijeklom Crnogorac, koji je za mene vrh proze, pjesnik maltene nepoznat, osim pravim sladokuscima, dok imate razne vašarske poete koji su non-stop u žiži javnosti“, kazao je on.

https://aloonline.me/vijesti/stanje-na-putevima-dobri-uslovi-za-voznju-deonice-puta-zastoji-radovi/

Njegov „Kontraendofrin“ asocira na prostor namrštenih ljudi.

“Ako pjesnik nije zgranut bolom, on nije pjesnik, mora neprestano da bude u žalosti za ćirilicom, Kosovom, ali čim se pogase svijetla druga je priča. Srbija, srpstvo, Kosovo je repromaterijal vulgarnom, neizlječivom srpskom patriotizmu“, dodao je Basara.

Od kad je bio momak, kako kaže, sluša priče kako će roman kao forma nestati.

“Roman neće nestati, dok bude svijeta biće i romana. Kakvi će biti ne možemo znati, ali svako vrijeme ima svoju literaturu”, objasnio je Basara.

Basara je kazao da je djelo „Fama o biciklistima“ paradigma njegove lijenosti, dok je scena u „Fami“ u kojoj se rekonstruiše velika tvrđava, nazvana „velika ludnica“, odnosi se na Jugoslaviju.

Prisjetio se i Miodraga Vukovića, ističući da niko nije uspio da piše na taj način.

“U Crnoj Gori malo ko i zna za njega, jer on nije želio da se zna, takav je čovjek bio, i to malo što je napisao, napisao je na pritisak prijatelja. Nije bio zainteresovan za publicitet. Priča koju je objavio kao student ušla je u antologiju Ljubiše Jeremića, to dovoljno govori“, istakao je Basara.

Današnja Crna Gora, kako kaže, prodiše novim duhom, ali ima onih koji se ne mijenjaju nikad. Što se tiče Srbije, Basara smatra da metak Gavrila Principa još uvijek luta.

“Atentatski duh lebdi nad Srbijom, politička ubistva se dešavaju u tim periodima”, ocjenjuje znameniti književnik, zaključak je saopštenja organizatora Internacionalnog sajma knjiga u Podgorici.

;t=14s