Tea Gorjanc Prelević, direktorka podgoričke Akcije za ljudska prava, pretvorila je dodatnu graničnu provjeru na beogradskom aerodromu „Nikola Tesla” u novu političku optužbu protiv Srbije, iako joj ulazak u zemlju nije zabranjen, njena maloljetna djeca su bez zadržavanja puštena da se pridruže ocu, a policijske službenike je sama opisala kao ljubazne.

Prema dokumentaciji u koju je „Politika” imala uvid, Gorjanc Prelevićeva ima državljanstva Srbije, Crne Gore i Slovenije. Ta činjenica ne dovodi u pitanje njeno pravo da kritikuje bilo koju od tri države, ali je važna za razumijevanje političke predstave koja je napravljena od događaja na Surčinu. Osoba koja posjeduje državljanstvo Srbije nije bila strana državljanka kojoj je Beograd uskratio ulazak, već građanka Srbije koja je oko sat vremena provela u prostoriji granične policije, poslije čega je puštena da nastavi put.

Trostruko državljanstvo samo po sebi nije ni sporno ni neobično. Ono, međutim, postaje politički relevantno kada se prava koja proizlaze iz srpskog državljanstva prihvataju bez rezerve, dok se Srbija u javnim nastupima neprekidno predstavlja kao izvor nacionalizma, regionalne nestabilnosti, pritisaka na Crnu Goru i opasnosti za njenu državnost.

Gorjanc Prelevićeva je na „Fejsbuku” objavila da je po dolasku iz Crne Gore izdvojena na graničnom prelazu i da joj je ograničeno kretanje. Navela je da joj je policijski službenik saopštio da ne zna razlog izdvajanja, već da je u aplikaciji dobio obavještenje da treba da bude dodatno provjerena. Istovremeno je napisala da je službenik bio ljubazan, da su njena djeca puštena i da su se nalazila sa njenim suprugom Draganom Prelevićem. Poslije približno jednog sata dozvoljeno joj je da uđe u Srbiju.

Umjesto da najprije zatraži od nadležnih organa da utvrde da li je u pitanju bezbjednosna, administrativna ili tehnička provjera, Gorjanc Prelevićeva je događaj gotovo u realnom vremenu pretvorila u javnu predstavu. Po izlasku sa aerodroma otišla je i korak dalje, pretpostavljajući da iza izdvajanja stoji nekakav zapis Bezbjednosno-informativne agencije i najavljujući da će procesuiranjem slučaja dati doprinos demokratizaciji i vladavini prava u Srbiji. Za politički ili bilo koji drugi motiv, međutim, nije ponudila dokaz.

Nije bez značaja ni to što Gorjanc Prelevićeva Srbiju nije upoznala kao strana aktivistkinja. Rođena je i školovana u Beogradu, gdje je započela profesionalni angažman u oblasti ljudskih prava. U jednom ranijem javnom nastupu sama je navela da joj je otac Slovenac, majka Srpkinja i da je u Crnu Goru došla 2000. godine.

Granična provjera bila je samo povod da se ponovi već uspostavljena slika Srbije kao države u kojoj institucije, po njenom tumačenju, ne postupaju po zakonu, već po političkim nalozima.

Kada je tadašnji i sadašnji ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić 2020. godine govorio o državljanima Srbije porijeklom iz Crne Gore i njihovom odnosu prema spornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, Gorjanc Prelevićeva njegovu izjavu nije ocijenila samo kao neprimjerenu ili pravno spornu. Nazvala ju je fašističkom i zatražila da Dačić podnese ostavku ili bude razriješen dužnosti.

Slično je reagovala i na izjavu tadašnjeg ministra zdravlja Zlatibora Lončara, koju je nazvala sramotnom i šovinističkom, zaključujući da Srbija nije onoliko otvorena koliko se predstavlja. U oba slučaja pojedinačne izjave državnih funkcionera koristila je za šire političke ocjene o karakteru Srbije kao države.

Još jasniji odnos prema Srbiji iznijela je tokom spora o položaju Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Tada je tvrdila da je ideja o velikoj Srbiji prisutna u odnosu Beograda prema Podgorici, kao i da bi revizija crnogorske nezavisnosti za vlast u Srbiji mogla da bude nadoknada za gubitak Kosova i Metohije i druge, kako je navela, vojne, ekonomske i moralne sunovrate.

Izjave srpskih zvaničnika o diskriminaciji SPC i srpskog naroda u vrijeme vlasti Mila Đukanovića opisivala je kao infantilne i prijeteće, dok je rizik po državnost Crne Gore predstavljala kao realan. Takvim rječnikom legitimna briga Srbije za položaj sopstvenog naroda i najveće vjerske zajednice u Crnoj Gori prevedena je u narativ o teritorijalnim i političkim pretenzijama Beograda.

Gorjanc Prelevićeva je kasnije izražavala nadu da jačanje stranaka okrenutih Srbiji neće ugroziti suverenost Crne Gore, istovremeno tvrdeći da crnogorsko društvo pokazuje više osjećaja za demokratiju i građanske slobode od Srbije. Drugim riječima, političko organizovanje Srba u Crnoj Gori posmatrala je kroz sumnju u njihovu lojalnost sopstvenoj državi i mogućnost da postanu sredstvo Beograda.

Isti obrazac primijenila je i u raspravi o vjeronauci. Tvrdila je da je cilj njenog uvođenja u škole povećanje broja vjernika Srpske pravoslavne crkve i jačanje srpskog identiteta nauštrb crnogorskog. Takva ocjena otkriva da za nju čak ni jačanje identiteta naroda koji u Crnoj Gori zvanično čini trećinu stanovništva nije prirodno ostvarivanje vjerskih i nacionalnih prava, već potencijalna opasnost za drugi nacionalni identitet.

Uoči glasanja u Ujedinjenim nacijama o rezoluciji o Srebrenici 2024. godine Gorjanc Prelevićeva je optužila crnogorsku vladu da popušta pred iracionalnim pritiskom srpskih vlasti zato što dokument nije odmah kosponzorisala. Tako je diplomatski stav Srbije, koja se protivila rezoluciji smatrajući da je selektivna i usmjerena na političko žigosanje srpskog naroda, ponovo predstavljen kao nedozvoljeni pritisak na Crnu Goru.

U tekstu objavljenom ove godine, govoreći o odnosima Crne Gore i Hrvatske, odgovornost za njihovo pogoršanje ponovo je tražila u uticaju Srbije. Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu, kojom je crnogorski parlament osudio genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima u sistemu logora Nezavisne Države Hrvatske, uklopila je u priču o političkim snagama bliskim predsjedniku Srbije i o narušavanju odnosa sa Zagrebom.

Poseban paradoks leži u činjenici da to čini kao državljanka Srbije, Crne Gore i Slovenije. Srbija joj, dakle, nije strana zemlja, već jedna od tri države čija prava i zaštitu uživa. Njen odnos prema njoj, međutim, godinama se gradi kao odnos prema spoljnoj prijetnji koja navodno ugrožava Crnu Goru, širi velikosrpsku ideju, jača SPC, podstiče srpski identitet i vrši političke pritiske.

Granična policija Srbije treba da pruži objašnjenje zbog čega je Gorjanc Prelevićeva izdvojena, jer institucije ne treba da ostavljaju prostor za spekulacije. Ali odsustvo trenutnog objašnjenja nije dokaz političkog progona, niti je pretpostavka o BIA činjenica.

Do objavljivanja takvog objašnjenja, pouzdano se zna samo da je bila izdvojena oko sat vremena, da nije vraćena sa granice, da su njena djeca odmah puštena, da su se službenici prema njoj, prema njenom sopstvenom svjedočenju, odnosili ljubazno i da je na kraju nesmetano ušla u Srbiju.

Sve ostalo je politički narativ Tea Gorjanc Prelević počela da gradi još dok je sjedjela u prostoriji granične policije.