Svečano, uz prisustvo ministra zdravlja, gradonačelnika Podgorice, direktora Kliničkog centra Crne Gore i predsjednika kompanije „Voli“, otvoreno je proširenje Urgentnog centra KCCG – projekat koji je, prema zvaničnim informacijama, finansiran donacijom od čak 300.000 eura.

Na papiru – human čin, društvena odgovornost i partnerstvo javnog i privatnog sektora. U praksi – niz pitanja na koja crnogorska javnost, makar zasad, ne dobija nijedan ozbiljan odgovor.

Prema riječima ministra zdravlja dr Vojislava Šimuna, nova čekaonica ima 115 kvadratnih metara i kapacitet do 30 pacijenata. Kada se cifra od 300.000 eura podijeli sa površinom prostora, dolazimo do podatka da je cijena po kvadratnom metru preko 2.600 eura.

I to ne za luksuzni objekat, ne za složenu arhitektonsku cjelinu, ne za prostor sa pregradnim zidovima, skupim instalacijama ili tehnološki zahtjevnim rješenjima – već za običnu čekaonicu, bez ikakvih vidljivih arhitektonskih ili dizajnerskih poduhvata koji bi opravdali ovakvu cijenu.

Na fotografijama sa događaja jasno se vidi da prostor nema luksuzan namještaj, nema specijalne obloge, nema sofisticiranu opremu. Stolice su standardne, zidovi ravni, bez pregrada, bez posebnih konstruktivnih zahvata. Drugim riječima – riječ je o prostoru koji bi, prema tržišnim standardima, morao koštati višestruko manje.

Pa se sasvim logično nameće pitanje: gdje su otišle pare?


Institucije svečano ćute


Svečanosti su prisustvovali ministar zdravlja dr Vojislav Šimun, gradonačelnik Podgorice prof. dr Saša Mujović, direktor KCCG dr Aleksandar Radović, kao i predsjednik kompanije „Voli“ Dragan Bokan. Svi redom su govorili o saradnji, društvenoj odgovornosti, humanosti i uspjehu projekta.

Ali niko – baš niko – nije objasnio strukturu troškova, cijenu radova, cijenu projektovanja, nadzora, izvođenja, niti zašto je ova čekaonica skuplja od mnogih stambenih i poslovnih objekata u Crnoj Gori.

Ministarstvo zdravlja i gradska uprava Podgorice, koje su prisutvom dale politički legitimitet ovom projektu, nijesu postavile nijedno javno pitanje. Umjesto kontrole i odgovornosti, dobili smo aplauze i fotografije.


Donacija ili paravan?


Formalno, novac je donacija kompanije „Voli“. Suštinski, to ne znači da javnost treba da odustane od prava da zna kako je svaki euro potrošen. Naprotiv – upravo zato što je riječ o zdravstvenoj ustanovi i prostoru od vitalnog značaja za građane, transparentnost mora biti apsolutna.

U tom kontekstu, ime Dragana Bokana ne može se posmatrati van političkog i društvenog konteksta Crne Gore. Bokan je decenijama personifikacija tajkunskog sloja bliskog bivšem režimu Mila Đukanovića, a kako stvari stoje – izgleda i svakom režimu koji dođe poslije.

Da je sreće i pravde u ovoj državi, zdravstveni sistem ne bi zavisio od donacija tajkuna, već od uređenog budžeta i odgovorne države. Umjesto toga, dobijamo projekte u kojima se ogromne cifre pakuju kao humanost, dok se suštinska pitanja guraju pod tepih.


Ko se ovdje zapravo abolira?


Ovakvim nastupima i saopštenjima, u kojima se cifra od 300.000 eura predstavlja kao isključivo pozitivan čin, bez ikakve analize, aboliraju se svi – i donator, i izvođači, i institucije. A prostor za sumnju ostaje ogroman: da li je neko u ovom poslu uzeo višak novca? Da li je cijena naduvana? Da li je donacija iskorišćena za nešto više od same čekaonice?

Crnogorska javnost, nažalost, pokazuje zabrinjavajuće nizak nivo pažnje prema ovakvim informacijama. U zemlji u kojoj se ovako otvoreno i nekritički plasiraju cifre koje ne izdržavaju ni osnovnu matemiku, jasno je zašto se slični modeli ponavljaju godinama.

Čekaonica od 115 kvadrata, bez luksuza i bez arhitektonskog spektakla, ne može i ne smije koštati 300.000 eura. Sve drugo je vrijeđanje inteligencije građana Crne Gore.

Ako je ovo cijena „humanosti“, onda je krajnje vrijeme da se postavi pitanje – ko tu zapravo liječi sistem, a ko ga još jednom skupo naplaćuje.