Crna Gora je, izgleda, ušla u novu fazu institucionalne inovacije. Fazu u kojoj pravosnažno osuđeni ne idu u zatvor – nego nestaju. Poslednji u nizu primjera je bivša specijalna državna tužiteljka Lidija Mitrović, koja se, neposredno pred izdržavanje kazne zatvora, jednostavno – isparila.

Policija je traži, sud je traži, javnost je traži, ali nje nema. Adrese se obilaze, porodične priče mijenjaju iz sata u sat, a institucije strpljivo konstatuju da „preduzimaju mjere i radnje“. Jedino što je izvjesno jeste da osuđena bivša tužiteljka nije tamo gdje bi trebalo da bude – u zatvoru.

Ironija je potpuna kada se podsjetimo da je riječ o osobi koja je godinama bila dio sistema gonjenja, koja je odlučivala o sudbinama drugih i koja je, prema pravosnažnim presudama, zloupotrijebila službeni položaj. Danas, taj isti sistem bespomoćno sleže ramenima i saopštava da „ne zna gdje se nalazi“.

A da stvar bude još apsurdnija, slučaj Lidije Mitrović dio je sve prepoznatljivijeg obrasca. Samo nekoliko dana ranije, javnost je svjedočila nestanku Miloša Medenice, takođe nedostupnim organima države. Još jedan „nestali“ u zemlji u kojoj bi, bar na papiru, trebalo da postoji pravna država.

Ispada da u Crnoj Gori nije teško pobjeći od pravde – teško je samo biti običan građanin. Za njih zakon radi brzo, efikasno i bez mnogo dileme. Za one iz sistema – zakon ima fleksibilan raspored, duge rokove i izuzetno slabu memoriju.

Posebno je poražavajuće što se istovremeno pred sudovima i dalje vode postupci po optužnicama koje je podizala upravo Mitrović. Tako danas imamo paradoks da sudije odlučuju u predmetima čiji je potpis stavila osoba koja je pravosnažno osuđena za koruptivno krivično djelo i koja se trenutno nalazi u bjekstvu. Ako je to standard pravne sigurnosti, onda je bar dosledan u svojoj apsurdnosti.

Izvršna vlast ćuti, pravosudna se pravda procedurama, bezbjednosni sektor izdaje saopštenja, a rezultat je isti – osuđeni nisu u zatvoru, a država izgleda kao nemoćni posmatrač sopstvenog urušavanja.

Sve to šalje jasnu poruku, da u Crnoj Gori postoje dva sistema. Jedan za one bez funkcije, za koje zakon važi odmah i bez izuzetka. I drugi, daleko komotniji, za one koji su godinama bili dio vlasti, tužilaštva i „duboke države“, u kojem se pravda može odložiti, izigrati ili jednostavno – nestati.

Dok institucije budu glumile iznenađenje što im osuđeni nestaju pred očima, a ne postavljale pitanje ko im je to omogućio, slučajevi Lidije Mitrović i Miloša Medenice neće biti izuzetak, već pravilo. A država koja ne može da sprovede sopstvene presude – više i ne glumi da je pravna.