Godinu dana poslije susreta predsjednika Rusije i SAD Vladimira Putina i Donalda Trampa u Enkoridžu, jedno od najčešće pominjanih pitanja u rusko-američkim odnosima ostaje bez jasnog odgovora, šta je zapravo dogovoreno na Aljasci i da li je ono što je Moskva kasnije nazivala „duhom Enkoridža” ikada predstavljalo stvarni politički dogovor.

Putin i Tramp sastali su se 15. avgusta 2025. godine u Enkoridžu, gdje su više od dva sata razgovarali prije svega o Ukrajini. Poslije susreta nije objavljen nikakav formalni sporazum, niti su javnosti predstavljeni konkretni uslovi mogućeg rješenja. Tramp je tada rekao da su se dvije strane saglasile o „mnogim tačkama”, ali i da su neka važna pitanja ostala neriješena.

U Moskvi se, međutim, tokom narednih mjeseci sve češće govorilo o „duhu Enkoridža”, odnosno o određenom razumijevanju koje je, prema ruskim zvaničnicima, postignuto između dvije strane. Upravo je nedostatak javno poznatih detalja omogućio da ta sintagma vremenom dobije gotovo zaseban politički život.

Šta je Rusija bila spremna da prihvati, šta je Vašington ponudio i šta je od svega toga trebalo da bude sprovedeno u praksi, ostalo je van domašaja javnosti.

Dodatnu nedoumicu izazvao je američki državni sekretar Marko Rubio, koji je krajem juna ove godine praktično osporio rusko tumačenje ishoda susreta.

„Na Aljasci je postojao prijedlog, ali nije bilo sporazuma. Da je postojao sporazum, rat bi bio završen”, poručio je Rubio.

Šef ruske diplomatije Sergej Lavrov odgovorio je da takvo tumačenje otvara pitanje šta Vašington uopšte podrazumijeva pod dogovorom. Prema njegovoj verziji, Putin je tokom susreta u Enkoridžu prošao kroz američke prijedloge koje je prethodno u Moskvu donio Trampov izaslanik Stiv Vitkof, a ruska strana je na njih izrazila saglasnost. Zato je, prema Lavrovu, teško tvrditi da nikakvog razumijevanja nije bilo.

Raspravom Rubija i Lavrova isplivala je suština problema: Vašington Enkoridž predstavlja kao mjesto na kojem su razmatrani mogući prijedlozi, dok Moskva smatra da je postignuto makar načelno razumijevanje o pravcu u kojem bi ukrajinska kriza trebalo da bude rješavana.

U međuvremenu, rat ne samo da nije okončan već je dobio nove oblike. Ukrajina je značajno povećala upotrebu bespilotnih letjelica i drugih sredstava velikog dometa za napade na ciljeve duboko u ruskoj teritoriji, dok je Rusija nastavila i intenzivirala udare na ukrajinsku vojnu i infrastrukturnu mrežu.

To je sve više potiskivalo diplomatski optimizam koji je pratio susret na Aljasci.

Novi signal da Moskva više ne namjerava da se oslanja na neodređene formulacije stigao je ove nedjelje od zamjenika ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Rjabkova.

On je izjavio da Rusija može brzo da organizuje prijem američkog specijalnog izaslanika Stiva Vitkofa i Trampovog zeta Džareda Kušnera, ali tek kada Moskvi bude jasno kakvi su njihovi stvarni planovi. Rjabkov je istovremeno rekao da Vašington diplomatskim kanalima nije dostavio Moskvi nove ukrajinske prijedloge za okončanje sukoba, iako je Vladimir Zelenski prethodno saopštio da ih je Kijev predao američkim pregovaračima.

Formalno, dakle, vrata za razgovor nisu zatvorena. Ali ton poruke pokazuje da sama posjeta američkih posrednika više nije dovoljna – Moskva traži da unaprijed zna šta Vašington donosi za pregovarački sto.

Još izričitiji bio je Lavrov.

On je odbacio mogućnost da Rusija jednostavno zaustavi operacije na sadašnjoj liniji fronta, navodeći da bi obustava borbi mogla da uslijedi tek kao dio dugoročnog i održivog rješenja. Ruski ministar je poručio i da će Moskva nastaviti da gađa ono što, prema ruskom tumačenju, omogućava funkcionisanje ukrajinske ratne mašinerije uz pomoć Zapada.

„Ako bismo sada odjednom stali na liniji kontakta, u suštini bismo dozvolili da se obezvrijedi podvig naših djedova i pradjedova koji su pobijedili nacizam. To ne dolazi u obzir”, rekao je Lavrov.

Takva poruka pokazuje koliko se atmosfera promijenila u odnosu na period neposredno poslije Enkoridža.

Istovremeno, evropske prestonice ponovo pokušavaju da obezbijede mjesto za pregovaračkim stolom. Prema izvještajima koji se pozivaju na „Njujork tajms”, Francuska, Njemačka i Velika Britanija razmatraju format koji bi garantovao evropsko učešće u eventualnim novim pregovorima. U Evropi postoji bojazan da bi Vašington i Moskva mogli da dođu do rješenja koje bi direktno uticalo na evropsku bezbjednost, a da evropske države ne budu dio procesa.

To je, uostalom, dilema koja prati cijelu ukrajinsku krizu: Kijev insistira da se o Ukrajini ne može odlučivati bez Ukrajine, evropske zemlje traže da se o evropskoj bezbjednosti ne pregovara bez Evrope, dok Moskva smatra da je za rješavanje suštinskih pitanja neophodan direktan dogovor sa Vašingtonom.

Godinu dana poslije Enkoridža, međutim, rezultat je vidljiv – rat nije okončan, formalni mirovni sporazum ne postoji, a čak se i Moskva i Vašington spore oko toga da li je na Aljasci uopšte postojao dogovor.

„Duh Enkoridža” zato i dalje opstaje u diplomatskom rječniku, ali sve manje kao simbol mogućeg sporazuma, a sve više kao podsjetnik na jaz između očekivanja i stvarnosti.

Ukoliko ne bude pretočen u konkretne obaveze, rokove i mehanizme njihovog sprovođenja, Enkoridž bi u istoriji ovog sukoba mogao da ostane upamćen ne kao početak mira, već kao još jedan veliki susret poslije kojeg su obje strane otišle sa različitim tumačenjima onoga što je za pregovaračkim stolom zaista rečeno.