Od „ne” do „da”: Kako je SPS mijenjao partnere od 2004. do danas

Politička istorija Socijalističke partije Srbije u posljednje dvije decenije pokazuje niz krupnih zaokreta, promjenu koalicionih partnera i odluka koje su nerijetko dolazile poslije potpuno suprotnih javnih poruka. Od podrške DSS-u 2004, preko višemjesečnog nećkanja između Vojislava Koštunice i Demokratske stranke 2008, do dogovora sa demokratama, a potom prelaska na stranu SNS-a 2012. godine, hronologija izjava tadašnjeg i sadašnjeg rukovodstva SPS-a pokazuje koliko su se političke pozicije mijenjale u zavisnosti od postizborne matematike.

Nova najava lidera SPS-a Ivice Dačića da će socijalisti na predstojeće parlamentarne i predsjedničke izbore izaći samostalno otvorila je pitanje političkog pravca ove stranke i njenog odnosa prema dugogodišnjem partneru – Srpskoj naprednoj stranci. Posebnu pažnju izazvala je podrška Branka Ružića takvom kursu, imajući u vidu njegove sve izraženije kritike vlasti i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kao i stavove kojima se u javnosti približava zahtjevima i porukama blokaderskog pokreta.

Istorija sličnih političkih manevara, međutim, u SPS-u traje više od dvije decenije.

Još 3. februara 2004. objavljeno je da je Glavni odbor SPS-a odlučio da podrži kandidata Demokratske stranke Srbije za predsjednika Narodne skupštine, uz uslov da DSS prije početka sjednice parlamenta saopšti stav o daljim razgovorima o formiranju Vlade Srbije. Bila je to jedna od prvih velikih postmiloševićevskih političkih kalkulacija socijalista, koji su poslije promjene vlasti 2000. godine tražili put za povratak u poziciju stranke od koje zavisi formiranje većine.

Četiri godine kasnije uslijedila je još upečatljivija politička serija obrta.

Dačić je 26. marta 2008. poručivao da SPS ne razmišlja o DS-u i da je za socijaliste važan DSS. Samo tri dana kasnije, 29. marta, jedan od osnivača Demokratske stranke Dragoljub Mićunović već je govorio o SPS-u kao mogućem sagovorniku.

Dačić je 1. aprila ponovo podigao rampu prema demokratama tvrdnjom da je koalicija moguća samo sa Tomislavom Nikolićem i Vojislavom Koštunicom. Početkom maja poruka je bila još kategoričnija: 3. maja izjavio je da je koalicija sa DS-om nemoguća.

Samo dva dana kasnije uslijedila je značajna korekcija. Dačić je 5. maja rekao da bi koalicija sa DS-om ipak mogla da bude moguća, ukoliko bi to želio Koštunica.

Do 19. maja govorio je o teškom političkom trenutku za SPS, a sredinom juna postalo je jasno da se kontakti sa demokratama ipak vode. Tako je 14. juna objavljeno da SPS vodi nezvanične pregovore sa DS-om.

Ni tu, međutim, nije bio kraj protivrječnim signalima. Visoki funkcioner socijalista Milutin Mrkonjić je već 17. juna tvrdio da SPS ne pregovara sa DS-om o vladi.

Manje od dvije nedjelje kasnije, 29. juna, Dačić je najavio ono što je do tada izgledalo gotovo nezamislivo – političko pomirenje.

SPS i Demokratska stranka, do tada na suprotnim stranama najdubljeg političkog sukoba u Srbiji poslije 2000. godine, postali su partneri. Branko Ružić je 29. septembra govorio o značaju tog pomirenja za Srbiju, a 18. oktobra 2008. političko pomirenje demokrata i socijalista dobilo je i svoj formalni politički pečat.

Naredni veliki obrt uslijedio je četiri godine kasnije.

Poslije parlamentarnih i predsjedničkih izbora u maju 2012. prvobitno je izgledalo da će savez DS-a i SPS-a biti nastavljen. Već 9. maja objavljeno je da su lideri DS-a, SPS-a, PUPS-a i Jedinstvene Srbije postigli dogovor o koalicionoj saradnji, kao i o podršci Borisu Tadiću u drugom krugu predsjedničkih izbora.

Dogovor, međutim, nije preživio postizborno prekrajanje političkih odnosa.

SPS je odustao od dotadašnjeg savezništva sa Demokratskom strankom i okrenuo se Srpskoj naprednoj stranci. Upravo je savez sa naprednjacima otvorio novo poglavlje za socijaliste i omogućio im ostanak u izvršnoj vlasti i poslije poraza njihovog dotadašnjeg partnera.

Zato najava iz 2026. godine da SPS želi samostalan nastup na parlamentarnim i predsjedničkim izborima dobija drugačiju težinu kada se posmatra kroz iskustvo prethodnih dvadesetak godina.

Dačić sada poručuje da SPS ide samostalno, dok Ružić takav pravac otvoreno pozdravlja. Za stranku koja je 2008. najprije isključivala saradnju sa DS-om, pa je prihvatila, a 2012. najprije dogovorila nastavak partnerstva sa demokratama, pa zatim izabrala SNS, ključno pitanje nije samo sa kim će izaći na izbore. Mnogo važnije pitanje jeste šta će SPS uraditi poslije izbora.

Upravo zato sadašnje poruke iz vrha socijalista neizbježno vraćaju u fokus staru političku hronologiju. U njoj su kategorična „ne” više puta postajala „da”, zakleti politički protivnici postajali su partneri, a već postignuti dogovori ustupali su mjesto novim savezima onda kada je postizborni odnos snaga pokazivao da se vlast može formirati na drugoj strani.

Poslije više od dvije decenije takvih zaokreta, najnovije distanciranje SPS-a od dosadašnjeg modela saradnje sa SNS-om zato se ne može posmatrati kao slučajno od istorije te stranke. Naročito ne u trenutku kada upravo Branko Ružić, jedan od najglasnijih zagovornika novog kursa, pozdravlja Dačićevu najavu samostalnog nastupa.

Da li je riječ o stvarnoj promjeni politike ili o još jednom pozicioniranju SPS-a pred izbore i novu podjelu karata, odgovor će dati tek postizborni potezi socijalista. Dosadašnja hronologija, međutim, pokazuje da kod SPS-a ono što se govori prije izbora nije uvijek bilo i ono što se radilo poslije njih.