Dok se institucije bore sa naslijeđem njegove višedecenijske vlasti, bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović pokušava da, u stilu samozvanog vizionara, ponovo uđe u javni prostor kao glas razuma i stabilnosti. U intervjuu za magazin “Diplomacy & Commerce Montenegro”, bivši predvodnik režima koji je godinama bio sinonim za korupciju, šverc, partijsku državu i obračun sa neistomišljenicima, predstavlja se kao državnik koji je “sačuvao mir” i “podigao institucije”. Paradoksalno, baš one institucije koje je godinama uništavao kako bi sačuvao ličnu moć.

Od “kontinuiranog nevremena” do “udobnog života”


Umjesto odgovornosti za razorene institucije, dugovanja, afere šverca i sistemski obračun sa SPC, Đukanović se u intervjuu pozicionira kao politički veteran koji “uživa u slobodi” i “uređuje život kako želi”. Sa neskrivenim samozadovoljstvom govori o “inspirativnim putovanjima” i “druženju sa unucima”, u potpunom neskladu sa realnošću koju je ostavio za sobom — duboko podeljeno društvo, institucije pod sumnjom, i pravosuđe koje se i dalje odupire istraživanju njegove uloge u brojnim aferama.

RETUŠIRANJE PROŠLOSTI Od šverca do evroatlantskih bajki


Tokom razgovora, Đukanović nastoji da svoju političku epohu predstavi kao eru napretka i stabilnosti, izostavljajući sve što je suštinski obilježilo tu epohu: političke progona, mafijaške veze, šverc duvana i droge, izborne manipulacije i obračun sa Crkvom. Priča o “miru devedesetih” zatvara oči pred činjenicom da je bio direktni saučesnik u režimu Slobodana Miloševića, sve do kada je procijenio da mu se više isplati da se prikaže kao prozapadni reformator.

Hvali se uvođenjem evra i izgradnjom “luksuznih rizorta”, potpuno prećutkujući činjenicu da je Crna Gora u njegovom mandatu postala praonica novca sa sumnjivim investicijama sa istoka, kao i da su zemljište i resursi date u ruke kontroverznim milijarderima bliskim njegovom krugu.

“Institucionalni razvoj” u službi lične kontrole


Posebno je cinično Đukanovićevo isticanje važnosti institucionalne stabilnosti. Baš te institucije — od policije i ANB-a, do tužilaštva i sudstva — bile su svedene na produženu ruku režima, u funkciji kontrole i zastrašivanja građana. U periodu od “referenduma do promjena 2020.” nije izgrađeno demokratsko društvo, već piramidalno ustrojen aparat koji je funkcionisao po principu lojalnosti, a ne zakona.

Danas, kada se sve više otkrivaju detalji o tajnim operacijama ANB-a, nezakonitom prisluškivanju novinara i opozicije, kao i vezama policijskih struktura sa organizovanim kriminalom, Đukanović pokušava da svoj politički opus zamaskira floskulama o “reformama” i “vrijednostima Zapada”.

NATO kao alibi, a ne vrijednosni izbor


Bivši predsjednik Crne Gore, koji je do 2014. godine otvoreno zagovarao neutralnost, a zatim preko noći postao najveći atlantista na Balkanu, nastavlja da NATO koristi kao potvrdu svoje “evropske orijentacije”. Ali upravo se pod njegovom vlašću vodila politika dvostrukih igara — jedna za Vašington, druga za Moskvu, a treća za mafijaške mreže kojima je Crna Gora služila kao „sigurna kuća“.

Posebno je simptomatična njegova opaska da “ne voli političko ekvilibriranje”, iako je upravo on godinama politički opstajao zahvaljujući balansiranju između Istoka i Zapada, mafije i države, sekularizma i antiklerikalizma.

Novi pokušaj rehabilitacije


Intervju koji Đukanović daje, uz učestale javne nastupe poslednjih mjeseci, svjedoči o pokušaju povratka u političku igru ili bar u njenu sjenku. Umjesto da se suoči sa javnim preispitivanjem sopstvene uloge u urušavanju institucija, korupciji, švercu i progonima, on nastoji da svoju ulogu prikaže kao državničku, a svoju prošlost kao vizionarsku.

Međutim, građani Crne Gore dobro pamte i fabrike zatvorene pod “privatizacijama”, i unižene radnike, i hapšenja zbog komentara, i javnu televiziju kao glasnogovornika jedne partije. Đukanović može uređivati svoju arhivu i putovati svijetom, ali ne može urediti kolektivno sjećanje naroda koji je trpio posledice njegovog „kontinuiranog nevremena“.