Urednik beogradskog lista „Alo” Vasilije Papović u autorskom osvrtu pod naslovom „Anatomija jedne izdaje” iznio je teške političke kritike na račun predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, tvrdeći da je put kojim je lider Nove srpske demokratije krenuo poslije smjene vlasti 2020. godine pokazao dubok raskorak između onoga što je decenijama govorio svojim biračima i politike koju danas sprovodi.

Papović svoju analizu otvara ocjenom da „izdaja počinje tako što izdaš samog sebe”, navodeći da mu Mandić ni u periodu najoštrijeg opozicionog djelovanja, štrajkova glađu, protesta i javnog zaklinjanja u srpstvo nije ulivao potpuno povjerenje.

Kako piše urednik „Aloa”, ono što je nekada moglo da se tumači kao politička sumnja danas se, po njegovom mišljenju, pretvorilo u mnogo jasniju sliku.

„Sada su konačno sve maske pale”, piše Papović, tvrdeći da je Mandićevo dugogodišnje predstavljanje kao beskompromisnog borca za srpska nacionalna prava bilo sredstvo za dolazak do vlasti, a da su nakon osvajanja institucionalnih pozicija upravo pitanja zbog kojih su Srbi godinama protestovali ostala bez odgovora.

On podsjeća na masovne litije i političke promjene koje su uslijedile 30. avgusta 2020. godine i postavlja pitanje šta je srpski narod u Crnoj Gori suštinski dobio poslije smjene Demokratske partije socijalista.

Prema Papovićevoj ocjeni, dobio je Mandića na čelu Skupštine i funkcionere njegove političke strukture raspoređene po državnom sistemu, ali ne i ispunjenje najvažnijih političkih zahtjeva zbog kojih su ti isti birači godinama podržavali Mandića.

„Nema srpskog jezika, nema državljanstva, nema ničega od onoga što je obećavano”, navodi Papović.

Urednik „Aloa” smatra da se, gotovo šest godina nakon promjene vlasti, srpskom biračkom tijelu i dalje nude obećanja o budućim rješenjima, dok se konkretne odluke odlažu. Taj model političkog ponašanja poredi sa čuvenom replikom iz filma „Maratonci trče počasni krug” – „I vi ćete ovako, samo sutra”.

„Kolektivna hipnoza popušta”

Poseban dio Papovićevog osvrta odnosi se na predstojeće izbore u Crnoj Gori, za koje autor smatra da bi mogli biti trenutak političkog svođenja računa.

On ocjenjuje da je „kolektivna hipnoza popustila” i da će Mandiću biti sve teže da svom tradicionalnom biračkom tijelu objasni zbog čega pitanja u koja se godinama zaklinjao nisu riješena onda kada je dobio priliku da na njih utiče sa pozicije vlasti.

Papović ide i korak dalje i tvrdi da je politička upotrebljivost Mandića za njegove sadašnje partnere direktno vezana za njegovu sposobnost da zadrži srpske glasove.

Po njegovom tumačenju, onog trenutka kada bi tu podršku izgubio, izgubio bi i vrijednost za političke krugove kojima je, prema ocjeni autora, danas potreban upravo kao garant kontrole dijela srpskog biračkog tijela.

U tom kontekstu Papović pominje i istorijske primjere Sekule Drljevića i Novaka Kilibarde, uz tvrdnju da politički konvertiti na kraju nerijetko ostaju bez povjerenja i onih od kojih su se udaljili i onih kojima su se približili.

Fundina kao trenutak „pada maski”

Centralno mjesto u Papovićevom tekstu zauzima Mandićev nastup na obilježavanju 150 godina od Bitke na Fundini.

Upravo tu je, prema njegovom mišljenju, postalo potpuno vidljivo ono što je do tada bilo prikriveno političkom taktikom.

Papović tvrdi da je Mandić dugo izbjegavao direktan sukob sa politikom koja je, kako je opisuje, Srbe u Crnoj Gori predstavljala kao istorijski i politički problem, ali da je istovremeno počeo da promoviše koncept „posebnog srpstva” u Crnoj Gori – srpstva koje bi bilo distancirano od Beograda i Srbije.

To je, smatra autor, suštinski opasnije od otvorenog antisrpstva, jer dolazi iz političkog korpusa koji je godinama dobijao glasove upravo na tezi o jedinstvu srpskog naroda.

„Postao je direktan saučesnik u rasrbljavanju Crne Gore i promoter nekog izmišljenog, posebnog srpstva koje je iznad Beograda i Srbije, negdje u vasioni”, piše Papović.

Prema njegovoj ocjeni, Mandićeve poruke sa Fundine predstavljale su do sada najotvorenije političko distanciranje od ideje Srbije kao matične države srpskog naroda.

Papović to čita kao pokušaj izgradnje zasebnog političkog identiteta crnogorskih Srba, koji bi formalno zadržao srpsko ime, ali bi politički i nacionalno bio sve manje vezan za Beograd.

„Beograd, po njemu, ne može biti srce srpstva, niti Srbija može biti matica srpskog naroda”, rezimira Papović poruke koje je prepoznao u Mandićevom nastupu.

„Zaboravljena pomoć Beograda”

Autor osvrta posebno problematizuje odnos Mandića prema Beogradu, navodeći da je lider NSD godinama održavao bliske političke i lične kontakte sa Srbijom.

Papović zato današnju distancu smatra ne samo političkom promjenom kursa već i zaboravljanjem podrške koju je Mandić, prema njegovim riječima, dobijao upravo iz Beograda u najtežim godinama opozicionog djelovanja.

„Zaboravio je da je nekoliko godina više vremena provodio u Beogradu nego u Podgorici”, navodi Papović.

On u veoma oštroj analogiji Mandićev sadašnji politički put opisuje kao nastavak politike Mila Đukanovića, ali sproveden drugačijim sredstvima.

Dok je Đukanović, prema toj interpretaciji, razdvajanje Crne Gore od Srbije i preoblikovanje njenog identiteta sprovodio otvoreno, Papović smatra da se sada isti proces nastavlja uz učešće političara koji su na vlast došli upravo zahvaljujući srpskim glasovima.

„To je upravo nastavak politike Mila Đukanovića, ali na znatno podmukliji način”, piše urednik „Aloa”.

Kao suštinu svog stava Papović navodi narodnu izreku: „Onaj ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara.”

Papović: Bez Vučića ne bi bilo 30. avgusta

U završnom dijelu osvrta Papović se poziva i na ranije izrečen stav lidera Demokratske narodne partije Milana Kneževića – da bez predsjednika Srbije Aleksandra Vučića ne bi bilo političke pobjede 30. avgusta 2020. godine.

„Moram da ponovim riječi Milana Kneževića da, sviđalo se to nekome ili ne, ne bi bilo 30. avgusta 2020. godine da nije bilo Vučića”, piše Papović.

On smatra da su Mandić i njegovo političko okruženje tu činjenicu potisnuli onda kada su se našli u strukturama vlasti i kada je postalo potrebno graditi dobre odnose sa novim partnerima u Podgorici, regionu i Evropskoj uniji.

Konačni Papovićev zaključak jeste da je poslije 2020. godine u Crnoj Gori došlo do personalne, ali ne i suštinske smjene politike prema srpskom narodu.

„Ispostavilo se da je promjena bila samo personalna, ali ne i suštinska, te da su izabrani samo novi izvršioci posla koji je započeo Milo Đukanović”, navodi on.

U tom kontekstu Papović pored Mandića pominje i Milojka Spajića, Jakova Milatovića, Aleksu Bečića i druge aktere postđukanovićevske političke scene, tvrdeći da položaj Srba ni nakon smjene DPS-a nije suštinski promijenjen.

Njegova najteža ocjena glasi da su „Srbi ostali u aparthejdu”, dok su političke elite koje su izrasle na obećanju promjene prihvatile veliki dio sistema koji su prethodno kritikovale.

Ipak, Papović smatra da naredni izbori mogu donijeti politički odgovor birača i promijeniti postojeći odnos snaga.

Svoj osvrt urednik beogradskog „Aloa” završava porukom da se političko povjerenje može održavati obećanjima ograničeno vrijeme, ali ne trajno.

„Neke ljude možeš lagati neko vrijeme, ali ne možeš sve ljude lagati sve vrijeme. Pa tako ni Andrija”, zaključuje Vasilije Papović.