PARIZ – Mogućnost da se Marin le Pen kandiduje na predsjedničkim izborima 2027. godine značajno mijenja političku računicu u Francuskoj, ali još ne znači da je njen put do Jelisejske palate otvoren. Liderka Nacionalnog okupljanja ostaje jedan od najozbiljnijih pretendenata na mjesto šefa države, dok će konačan ishod u velikoj mjeri zavisiti od toga ko će joj se suprotstaviti u drugom krugu i da li će uspjeti da pridobije birače izvan tradicionalnog desnog korpusa.

Le Penova ulazi u naredni izborni ciklus sa snažnijom političkom bazom nego u prethodnim predsjedničkim trkama. Nacionalno okupljanje više nije stranka ograničena na protestne glasove, već organizovana politička sila sa razvijenom infrastrukturom, značajnim brojem poslanika i sve većim uticajem među radničkim, ruralnim i ekonomski nezadovoljnim slojevima francuskog društva.

U njenu korist ide i opšte pomjeranje francuske politike udesno, posebno kada je riječ o migracijama, bezbjednosti, nacionalnom suverenitetu i odnosu prema institucijama Evropske unije. Teme koje je Nacionalno okupljanje godinama pokretalo sa političke margine postepeno su postale dio programa i retorike stranaka centra, što pokazuje da je Le Penova već ostvarila značajan uticaj na politički pravac zemlje, čak i bez pobjede na predsjedničkim izborima.

Ipak, njena najveća prepreka ostaje drugi krug, u kojem su se do sada različiti politički tabori ujedinjavali kako bi spriječili dolazak Nacionalnog okupljanja na vlast. Taj takozvani republikanski front danas je oslabljen, ali nije potpuno nestao. Le Penova bi zbog toga morala da proširi podršku među umjerenim konzervativcima, razočaranim centristima i biračima koji se ne identifikuju sa njenom strankom, ali su nezadovoljni dosadašnjim upravljanjem zemljom.

Najpovoljniji protivnik u drugom krugu za nju bi bio lider radikalne ljevice Žan-Lik Melanšon. Njegova izrazito polarizujuća politika mogla bi da podstakne značajan dio umjerenog i konzervativnog biračkog tijela da podrži Le Penovu kao prihvatljiviju opciju. U takvom izbornom duelu ona bi imala mogućnost da se predstavi kao kandidat reda, državnog suvereniteta i institucionalne stabilnosti.

Znatno teži protivnici mogli bi da budu bivši premijeri Eduar Filip i Gabrijel Atal. Obojica pripadaju širem centrističkom prostoru, imaju iskustvo u izvršnoj vlasti i mogli bi da računaju na podršku dijela umjerene desnice, liberalnog centra i birača ljevice koji bi u drugom krugu ponovo glasali protiv Nacionalnog okupljanja.

Filip bi za Le Penovu mogao da predstavlja posebno ozbiljan izazov jer ima prepoznatljivost, političko iskustvo i mogućnost da se distancira od nepopularnih dijelova nasljeđa Emanuela Makrona, a da istovremeno zadrži podršku umjerenih i ekonomski liberalnih krugova. Atal bi, sa druge strane, pokušao da mobiliše mlađe birače i očuva makronistički blok, ali bi njegova bliska povezanost sa sadašnjom vlašću mogla da bude i značajan teret.

Predsjednički izbori 2027. godine zbog toga neće biti samo novi pokušaj Marin le Pen da osvoji Jelisejsku palatu, već i borba za nasljeđe Makronovog političkog sistema. Francuska ulazi u period u kojem će se odlučivati da li će centar pronaći kandidata sposobnog da ponovo objedini protivnike Nacionalnog okupljanja ili će dugogodišnje nezadovoljstvo građana konačno dovesti do promjene vlasti.

Le Penova ima realnu priliku kakvu do sada nije imala, ali njena pobjeda nije neizbježna. Ona će zavisiti od sastava drugog kruga, sposobnosti njenih protivnika da se ujedine i od toga da li će Nacionalno okupljanje uspjeti da ubijedi većinu Francuza da više nije samo stranka protesta, već politička snaga spremna da preuzme odgovornost za upravljanje jednom od vodećih evropskih država.