PARIZ – Sporazum Francuske i Ukrajine, predstavljen poslije sastanka takozvane „koalicije voljnih” kao krupan iskorak u jačanju ukrajinskih oružanih snaga, obuhvata nabavku borbenih aviona „rafal”, sistema protivvazduhoplovne odbrane nove generacije i licenci za proizvodnju francuskih raketa i vođenih bombi u Ukrajini. Iza velikih političkih najava, međutim, ostala su otvorena dva najvažnija pitanja – ko će platiti oružje i kada bi ono zaista moglo da bude uvedeno u upotrebu.

Prema zajedničkoj deklaraciji predsjednika Francuske Emanuela Makrona i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, Kijev namjerava da naruči prvih 16 aviona „rafal” sa pratećim naoružanjem, u okviru ranije najavljenog plana nabavke čak 100 letjelica. Obuka ukrajinskih pilota i mehaničara mogla bi da počne u Francuskoj tokom 2026. godine, dok bi prva četiri aviona bila predata tek poslije završetka programa obuke.

U paketu se nalaze i četiri francusko-italijanska sistema SAMP/T NG, namijenjena odbrani od aviona i balističkih raketa. Pošto se nova verzija sistema još uvodi u proizvodnju, Francuska bi Ukrajini privremeno ustupila dva postojeća kompleksa, koja bi kasnije bila vraćena. Prvi moduli novog sistema mogli bi da stignu 2027. godine, dok bi pet radara GM400 trebalo da bude isporučeno do kraja te godine.

Pariz je istovremeno odobrio licenciranu proizvodnju krstarećih raketa „skalp” i vođenih bombi AASM u Ukrajini, dok su Francuska i Italija dale saglasnost za proizvodnju protivvazduhoplovnih raketa „aster 30”. U političkom dokumentu navedeno je da bi licence trebalo da budu aktivirane prije kraja 2026. godine, ali nisu objavljeni podaci o lokacijama fabrika, obimu transfera tehnologije, porijeklu komponenti niti rokovima u kojima bi prve rakete mogle da napuste proizvodne pogone.

Posebno pitanje predstavlja finansiranje. U zajedničkoj deklaraciji nije navedeno da je novac za cjelokupnu nabavku već obezbijeđen, već da će Ukrajina sredstva za avione i sisteme protivvazduhoplovne odbrane zatražiti iz tranši evropskog programa „Ukrajinski zajam za podršku” za 2026. i 2027. godinu, kao i iz drugih izvora. To znači da je politički i industrijski okvir usaglašen, ali da konačni račun tek treba da bude raspoređen, prije svega među evropskim državama i njihovim poreskim obveznicima.

Prema procjenama koje je objavio „Azija tajms”, jedan „rafal” najnovije generacije može koštati između 80 i 100 miliona evra, bez većeg paketa raketa, rezervnih dijelova, obuke i održavanja. Kompletan sistem SAMP/T NG, sa radarima, lanserima, komandnim modulima i logistikom, procjenjuje se na više stotina miliona evra. Zbog toga bi ukupan posao mogao da dostigne više milijardi evra, posebno ukoliko bude obuhvaćena dugoročna nabavka municije i komponenti.

Isti list ocijenio je da francuski sporazum počinje jecajem, a ne grmljavinom, ukazujući da je Makron nastojao da politički nadmaši američkog predsjednika Donalda Trampa. Ta ocjena polazi od činjenice da ambiciozne najave još nisu praćene preciznim finansijskim planom, dok evropska vojna industrija istovremeno mora da popunjava arsenale sopstvenih država i povećava proizvodnju za Ukrajinu.

Dodatnu neizvjesnost stvara plan da se visokotehnološke rakete proizvode na ukrajinskoj teritoriji, čija su energetska i industrijska postrojenja izložena redovnim napadima. Proizvodnja savremenih raketa ne podrazumijeva samo izgradnju fabrike, već i uspostavljanje mreže dobavljača, nabavku motora, sistema za navođenje i vojne elektronike, obuku stručnjaka i višestruke postupke testiranja i sertifikacije.

Na složenost takvog poduhvata ukazuje i američki primjer. Tramp je na samitu NATO-a najavio da će Ukrajina dobiti pravo da proizvodi presretače za sistem „patriot”, ali je priznao da kompanija „Lokid Martin”, koja proizvodi rakete PAK-3, prethodno nije bila obaviještena o dogovoru. Prema raspoloživim podacima, ključni tehnički detalji i dalje nisu bili usaglašeni, a sporazum sa proizvođačima nije bio potpisan.

Stručnjaci procjenjuju da bi Ukrajini, čak i kada bi dobila kompletne dijelove iz inostranstva, bilo potrebno najmanje 18 do 24 mjeseca samo za pokretanje probne proizvodne linije. Proizvodni ciklus jedne rakete PAK-3 u Sjedinjenim Američkim Državama traje oko dvije godine, dok izrada motora na čvrsto gorivo može da potraje i duže. Najosjetljivije komponente, poput aktivnog radarskog tragača, vjerovatno ne bi bile u potpunosti prenesene Ukrajini, zbog čega bi Kijev i poslije dobijanja licence ostao zavisan od uvoza.

Iskustva Japana i Njemačke pokazuju da je licencirana proizvodnja sistema „patriot” moguća, ali da je riječ o dugotrajnom industrijskom procesu. Ukrajina bi, pored svih tehničkih prepreka, morala da zaštiti fabrike koje bi odmah postale jedan od prioritetnih ciljeva ruskih udara. Zbog toga licence mogu imati dugoročni strateški značaj, ali ne mogu riješiti neposredni nedostatak raketa za protivvazduhoplovnu odbranu.

Pariski dogovor, stoga, nije bez značaja, ali je još daleko od operativnog preokreta koji su najavili njegovi potpisnici. Kijev je dobio političko obećanje, pravo na buduću proizvodnju i mogućnost da naruči savremene sisteme, ali ne i garanciju da će neophodan novac, fabrike i rakete biti dostupni u trenutku kada su mu najpotrebniji.

Iza fotografija, rukovanja i velikih riječi ostaje stvarnost u kojoj se avioni tek naručuju, novac tek traži, piloti tek obučavaju, a fabrike tek treba izgraditi. Sporazum predstavljen kao istorijski zbog toga bi mogao da ostane prije svega politički i medijski spektakl, ukoliko obećanja u narednim godinama ne budu pretvorena u isporučeno oružje i održivu proizvodnju.