Novinar njemačkog „Dojče velea” Nemanja Rujević objavio je danas, 23. oktobra, tokom izborne tišine u Srbiji, niz poruka na društvenoj mreži Iks u kojima podrobno opisuje kako bi pristalice jedne političke opcije trebalo da se ponašaju u posljednja dva dana pred parlamentarne izbore, kako bi kod građana stvorile uvjerenje da je pobjeda njihove strane već obezbijeđena i tako uticale na izborno raspoloženje.

Rujević, koji radi za njemački međunarodni javni servis finansiran iz saveznog budžeta Njemačke, objavio je poruke sa naloga „Strani plaćenik” (@strani_placenik), u petak u 12.27 časova, dakle više od 12 sati nakon početka izborne tišine.

Svoje objašnjenje metoda političkog ubjeđivanja započeo je tvrdnjom da je kao novinar potpuno nezainteresovan za ishod izbora, da bi odmah zatim iznio konkretne primjere ponašanja kojim se može uticati na opredjeljenje birača.

„Meni je, kao novinaru, naravno svejedno ko dobija izbore. Ali kada bih imao svoju stranu, kao što nemam, dakle u teoriji govorim, onda bih danas i sutra radio sledeće”, napisao je Rujević.

Zatim je objasnio kako bi izgledala takva aktivnost u neposrednom okruženju.

„Pričao bih okolo, gde god, u kafani, familiji, prijateljima, da je stvar gotova i da moji pobeđuju”, naveo je novinar „Dojče velea”.

U nastavku objave Rujević je još detaljnije predstavio način na koji bi se građani ubjeđivali da je pobjeda određene političke opcije praktično izvjesna.

„Da su svi na našoj strani, da samo još treba glasati i to je to. Da će ovi drugi da pobegnu u mišje rupe. Da je stvar rešena i sada su samo tehničkalije u pitanju i da mora da se glasa”, napisao je.

Posebno je upadljiv primjer kojim Rujević opisuje način obraćanja starijim biračima, pri čemu se kao sredstvo ubjeđivanja koristi predstavljanje suprotne političke opcije kao sigurnog gubitnika.

„Pa nećeš valjda, baba, da glasaš za gubitnike? Šta će ti to u životu?”, naveo je Rujević.

On je potom pomenuo i „mehanizam spirale ćutnje”, poznat koncept iz teorije javnog mnjenja koji objašnjava zbog čega su ljudi manje spremni da javno iznesu stavove za koje vjeruju da nisu široko prihvaćeni.

Upravo taj dio objave otkriva suštinu opisane metode. Širenjem uvjerenja da jedna strana ima ogromnu podršku, dok je druga već poražena, stvara se psihološki pritisak na neopredijeljene građane, ali i na one koji podržavaju suprotnu opciju.

Rujević tako ne govori o utvrđenim činjenicama, istraživanjima javnog mnjenja ili stvarnim izbornim rezultatima, već predstavlja model komunikacije zasnovan na stvaranju utiska da je pobjednik unaprijed poznat.

Posebno pitanje predstavlja trenutak u kojem su ove poruke objavljene. Izborna tišina u Srbiji počela je u ponoć, 23. oktobra, i traje do zatvaranja biračkih mjesta u nedjelju, 25. oktobra, u 20 časova. Zakonska ograničenja odnose se na izbornu propagandu u medijima i na javnim skupovima, dok samostalne objave na ličnim nalozima društvenih mreža nisu obuhvaćene istim režimom.

Međutim, zakonska razlika između medijskog sadržaja i lične objave ne uklanja pitanje profesionalne odgovornosti novinara, naročito onog koji radi za inostranu medijsku kuću čiji se rad finansira javnim sredstvima druge države.

„Dojče vele” se gotovo u potpunosti finansira iz njemačkog saveznog budžeta, a za 2026. godinu predviđeno je oko 415 miliona evra saveznih sredstava. Rujevićeve poruke objavljene su na njegovom ličnom nalogu, a ne kao redakcijski sadržaj ovog medija.

Ipak, javno iznošenje modela političkog ubjeđivanja tokom izborne tišine otvara ozbiljno pitanje granice između novinarskog posla i političkog aktivizma.

Jer, kada novinar govori o tome kako građanima treba predstavljati neprovjerenu izbornu pobjedu kao svršen čin, kako ih uvjeriti da su svi na jednoj strani i kako protivnike prikazati kao gubitnike, to je opis konkretne strategije uticaja na birače.

Formulacija „u teoriji govorim” ne mijenja sadržinu poruke niti činjenicu da je takav model političkog djelovanja javno predstavljen upravo u danima kada bi građani Srbije trebalo da budu pošteđeni izborne propagande u zakonom obuhvaćenim prostorima.

Pravo građana Srbije da samostalno odluče kome će povjeriti glas podrazumijeva i pravo da prepoznaju pokušaje oblikovanja njihovog političkog izbora, bez obzira na to da li dolaze od stranačkih aktivista ili novinara koji rade za medije iz inostranstva.