Dramski pisac Siniša Kovačević iznio je u emisiji „Bez pardona” stavove o pravu građana da odlučuju na izborima, upoređujući obrazovanje birača iz srpske dijaspore sa stanovnicima Merošine, dok je za čovjeka od 91 godine poručio da može da odlučuje „samo o kvalitetu vlastite sahrane”.

Kovačevićeve izjave otvorile su pitanje odnosa prema ravnopravnosti građana, posebno prema stanovnicima manjih sredina i starijim biračima, čije je pravo glasa u Srbiji jednako pravu svakog drugog punoljetnog državljanina.

Govoreći o izbornim rezultatima i glasovima koji stižu iz inostranstva, Kovačević je prepričao tvrdnju da ubjedljiva podrška iz velikih svjetskih gradova može biti poništena glasovima iz jedne male opštine u Srbiji.

„Stići će slavodobitni glasovi iz Njujorka, ne znam, 90 prema jedan, iz Toronta, iz ne znam, Praga, odakle god, nije bitno. A onda će jedna Merošina sve to da potamani, da eliminiše”, rekao je Kovačević, naglasivši da parafrazira tuđu rečenicu.

Potom je iznio sopstveno objašnjenje razlike između birača koji žive u inostranstvu i onih iz Merošine, stavljajući u prvi plan pretpostavljeni stepen obrazovanja.

„Tu imate samo jedan mali problem što je taj tamo u dalekom Njujorku vjerovatno doktorirao ili bar završio fakultet, ovaj u Merošini to nije uradio. I ovaj je tamo u Njujork otišao zato što su njegovi intelektualni, polemički, pa ako hoćete i slobodarski prohtjevi daleko veći i zato on glasa sa 12.000 kilometara udaljenosti”, kazao je Kovačević.

Takvo poređenje počiva na pretpostavci da je čovjek koji živi u Njujorku obrazovaniji od stanovnika Merošine, iako mjesto prebivališta samo po sebi ne govori ništa o nečijem obrazovanju, znanju ili sposobnosti da donosi političke odluke.

Siniša Kovačević

Četvorica mogu da nadglasaju Sokrata, Platona i Aristofana

Kovačević je zatim govorio o demokratiji i načelu većinskog odlučivanja, koristeći poređenje u kojem je dio birača nazvan budalama.

„To se, ta se fraza pripisuje malo Platonu, malo Sokratu. Niti je Sokratova, niti je Platonova, ali zaživjela je. To je ona čuvena priča o četvorici budala koji mogu da nadglasaju Sokrata, Platona i Aristofana, je l’? To jeste jedan od velikih problema demokratije”, rekao je Kovačević.

Nastavljajući istu misao, poslužio se još jednim poređenjem.

„Ili, ne znam, u Francuskoj imate poslovicu da četiri prostitutke mogu da nadglasaju tri kaluđerice. Mogu. Takav je sistem vrijednosti”, naveo je on.

Iz ovih izjava proizlazi kritika demokratskog načela prema kojem svaki glas ima jednaku težinu, nezavisno od obrazovanja, zanimanja ili društvenog položaja birača.

Međutim, upravo je jednakost glasa jedan od osnovnih principa izbornog sistema. Univerzitetska diploma, život u inostranstvu ili pripadnost određenoj društvenoj grupi ne daju građaninu veće političko pravo od onoga koje ima poljoprivrednik, radnik ili penzioner iz bilo kojeg mjesta u Srbiji.

„Deda Božo, možeš da odlučuješ samo o kvalitetu vlastite sahrane”

Posebno oštra izjava uslijedila je kada je voditelj zatražio od Kovačevića da uputi poruku njegovom dedi Božidaru.

Kovačević je odgovorio:

„Deda Božo, sa 91 godinom možeš da odlučuješ samo o kvalitetu vlastite sahrane. I ni o čemu drugom.”

Ovom rečenicom Kovačević je praktično doveo u pitanje pravo čovjeka u desetoj deceniji života da samostalno odlučuje o pitanjima koja se tiču njega i društva u kojem živi.

Ustav Srbije, međutim, ne predviđa gornju starosnu granicu za ostvarivanje biračkog prava. Građanin sa 91 godinom ima isto pravo glasa kao i građanin sa 18, 35 ili 50 godina.

Kovačevićeve riječi zato otvaraju i šire pitanje odnosa prema starijim sugrađanima: da li godine života mogu biti razlog za osporavanje njihove sposobnosti da učestvuju u demokratskom odlučivanju?

U istom nastupu Kovačević je, s jedne strane, doveo u vezu obrazovanje i mjesto života sa vrednovanjem političkih odluka, a s druge starost sa mogućnošću čovjeka da odlučuje o sopstvenoj budućnosti.

Riječ je o stavovima koji se mogu kritikovati kao elitistički i diskriminatorni prema starijim osobama, jer se politička ravnopravnost građana ne zasniva na njihovom obrazovanju, mjestu stanovanja ili godinama života.

Osnovno demokratsko načelo ostaje isto: glas čovjeka iz Merošine vrijedi koliko i glas čovjeka iz Njujorka, a pravo penzionera da učestvuje u odlučivanju o budućnosti Srbije ne prestaje sa njegovim godinama.