BERLIN – Njemački kancelar Fridrih Merc i francuski predsjednik Emanuel Makron završili su radnu nedjelju intenzivnim razgovorima o zajedničkim odbrambenim projektima, nastojeći da ubrzaju saradnju dvije vodeće sile Evropske unije u trenutku kada se nad Parizom i Berlinom nadvija sve veća politička neizvjesnost.

Razgovori vođeni u četvrtak i petak bili su neposredno povezani sa razvojem zajedničkih kapaciteta u oblasti odbrane i odvraćanja, a Makron je poručio da Francuska i Njemačka žele da daju „novi podsticaj odvraćanju, ranom upozoravanju, dubokim udarima i zajedničkim kapacitetima”.

Iza ubrzanog tempa njemačko-francuskih konsultacija, međutim, ne stoje samo rat u Ukrajini, zahtjevi Vašingtona da evropske članice NATO-a povećaju vojne izdatke i potreba da Evropska unija ojača sopstvenu odbrambenu industriju. Dio evropskih medija procjenjuje da Makron i Merc pokušavaju da što veći broj važnih odluka i projekata usaglase prije novog političkog ciklusa u Francuskoj i moguće promjene u Jelisejskoj palati.

U tom kontekstu sve češće se pominje mogućnost dolaska Marin le Pen ili predstavnika njenog političkog bloka na vlast. Takav ishod mogao bi da dovede u pitanje brojne Makronove inicijative, uključujući dio zajedničkih evropskih odbrambenih programa, ali i finansijski izuzetno zahtjevne projekte o kojima Pariz i Berlin trenutno imaju visok stepen saglasnosti.

Među njima je i višegodišnji budžet Evropske unije, čije će usaglašavanje odrediti ne samo pravac evropske potrošnje već i obim sredstava namijenjenih odbrani, vojnoj industriji, pomoći Ukrajini i jačanju strateške samostalnosti Unije.

Zbog toga se u evropskim medijima sve češće pojavljuje ocjena da Makron nastoji da najvažnije projekte pokrene ili učini teško zaustavljivim prije eventualnog dolaska njegovih političkih protivnika na vlast. Pojedini komentatori takvu atmosferu opisuju formulom „završiti prije Le Penove”, koja je od medijske dosjetke postepeno postala ozbiljan politički motiv.

Iako je pažnja javnosti uglavnom usmjerena na političku budućnost Francuske, ni pozicija Fridriha Merca nije izvan svih unutarstranačkih kalkulacija. Kao njegovi mogući nasljednici u redovima njemačkih hrišćanskih demokrata pominju se premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije Hendrik Vist i premijer Saksonije Mihael Krečmer.

Pitanje je, međutim, da li bi dolazak jednog od njih na mjesto kancelara donio značajniju promjenu njemačke politike prema Moskvi i Kijevu.

Marija Horolska, istraživač na Odjeljenju za evropske političke studije Instituta za svjetsku ekonomiju i međunarodne odnose Ruske akademije nauka, ocjenjuje za ruske medije da se ni u slučaju promjene kancelara ne mogu očekivati ozbiljni zaokreti u njemačkoj spoljnoj politici.

„U njemačkom političkom sistemu, uprkos tome što je kancelar na čelu vlade, stranke imaju ogromnu ulogu, kao i kompromisi postignuti u okviru koalicionog sporazuma”, ukazala je Horolska.

Prema njenim riječima, promjena ličnosti na mjestu kancelara sama po sebi najčešće nije dovoljna da bi došlo do većih izmjena u unutrašnjoj ili spoljnoj politici Njemačke. Posebno je teško očekivati preokret prema Ukrajini, jer o tom pitanju postoji širok evropski i njemački politički konsenzus.

„Ko god da dođe na vlast iz redova hrišćanskih demokrata, neće moći, čak i kada bi to želio, da značajno promijeni politiku prema Kijevu ili Moskvi”, rekla je ona.

Vist se u njemačkim političkim krugovima često opisuje kao predstavnik umjerenijeg i centristički orijentisanog krila Hrišćansko-demokratske unije, bližeg političkom nasljeđu bivše kancelarke Angele Merkel. Merc, nasuprot tome, predstavlja tradicionalnije i konzervativnije krilo stranke.

Ta razlika, smatra Horolska, mogla bi prije svega da se odrazi na unutrašnju politiku i način javnog nastupa, ali ne i na suštinski pravac njemačke spoljne politike.

Od Vista bi se, u slučaju da postane kancelar, mogla očekivati uzdržanija retorika i nešto uravnoteženiji ton od onog koji koristi Merc. Ipak, politička i vojna podrška Ukrajini najvjerovatnije bi bila nastavljena.

Krečmer je u javnosti poznat po kritičnijim izjavama prema pojedinim stavovima političkog establišmenta u Berlinu, posebno kada je riječ o posljedicama sankcija, ekonomskim problemima istočne Njemačke i potrebi da se više vodi računa o regionalnim interesima.

Horolska, međutim, upozorava da političari koji nisu dio savezne vlade obično imaju više prostora za kritiku nego onda kada preuzmu odgovornost za vođenje državne politike.

„Kada niste u vladi, kritičniji ste. Čim joj se pridružite, postajete više čovjek sistema”, ocijenila je ona, dodajući da Krečmer sada prije svega brani interese Saksonije, pokrajine na čijem je čelu.

Njegova spoljnopolitička stanovišta, prema njenoj ocjeni, ne razlikuju se suštinski od dominantne linije Hrišćansko-demokratske unije. Potencijalne promjene svele bi se na retoriku, pojedinačne izjave i možda nešto drugačiji pristup mogućem okončanju ukrajinskog sukoba.

Kao jednu od rijetkih oblasti u kojima bi moglo da dođe do izvjesnog pomjeranja, Horolska navodi pitanje takozvanog zamrzavanja sukoba. Ukoliko Merc bude insistirao na tom modelu kao početnom uslovu za pregovore, moguće je da bi neki budući kancelar zauzeo nešto fleksibilniji stav.

I u tom slučaju, međutim, ne bi trebalo očekivati obustavljanje njemačke pomoći Kijevu ili povlačenje političke podrške Ukrajini.

Promjena kancelara, prema ocjeni ruske istraživačice, vjerovatno ne bi značajnije uticala ni na korišćenje njemačkih budžetskih sredstava namijenjenih Ukrajini.

Njemačka zaista izdvaja velika sredstva za podršku Kijevu, ali ta izdvajanja, kako je navela, ne mogu se smatrati glavnim uzrokom ekonomskih problema najveće privrede Evropske unije.

„To jeste bolno, ali nije presudno”, rekla je Horolska.

Njemačke građane, prema njenim riječima, sve više zabrinjava ukupan rast vojne potrošnje, koji nije povezan samo sa Ukrajinom. U pitanju je širi paket obaveza prema NATO-u, potreba modernizacije Bundesvera i pritisak američkog predsjednika Donalda Trampa da evropske države znatno povećaju izdvajanja za odbranu.

Zbog toga se pitanje pomoći Ukrajini ne može posmatrati odvojeno od šire debate o budućnosti evropske bezbjednosti i raspodjeli troškova unutar NATO-a.

Merc i Makron, stoga, ne pokušavaju samo da ubrzaju pojedinačne vojne programe. Njihov cilj je da u uslovima neizvjesne političke budućnosti što čvršće povežu njemačke i francuske odbrambene kapacitete i postave temelje koje njihovi nasljednici neće moći lako da uklone.

Dok bi eventualna promjena vlasti u Francuskoj mogla da donese ozbiljnije preispitivanje Makronovih evropskih i odbrambenih projekata, promjena kancelara u Berlinu, bar kada je riječ o Rusiji i Ukrajini, najvjerovatnije bi promijenila ton njemačke politike, ali ne i njen osnovni pravac.