Danas je godišnjica veličkog pokolja, monstruoznog zločina pripadnika ‘‘Skenderbeg“ i “Princ Eugen“ divizije nad pravoslavnim stanovništvom sela Velike (FOTO)

Danas je godišnjica veličkog pokolja, monstruoznog zločina pripadnika ‘‘Skenderbeg“ i “Princ Eugen“ divizije nad pravoslavnim stanovništvom sela Velike, biv. Opštine plavske, Andrijevačkog sreza, kada su divlje horde Arnauta, Arbanasa i plavskih Bošnjaka, pripadnika muslimanske (ne)vjere, na najzvjerskiji način ubili oko 700 staraca, žena i djece, a zapaljeno oko 300 kuća.

Svjedočanstvo iz knjige „Crni vjetar“ Veljka Mijovića

Veljko Mijović je rođen 1935. godine u Gračanici, kod Andrijevice, od oca Nikole i majke Zorke, rođene Vukićević, i bio je jedino njihovo dijete. Osnovnu školu završio je u Gračanici, osmogodišnju u Andrijevici, dok je gimnaziju učio u Beranama i Bijelom Polju. Studirao je u Sarajevu i Skoplju, u kom je, na Filozof-skom fakultetu, diplomirao na grupi za jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik.

Punih četrdeset godina bio je profesor u osnovnim i srednjim školama u Bosni  i Crnoj Gori. Bavio se književnim radom, od prve priče objavljene u časopisu „Susreti“ 1953. godine, pa sve do poslednjeg daha,  šaljući  prozne tekstove  brojnim  književnim listovima i časopisima. Objavio je preko dvadeset knjiga, među kojima su osam romana.

Jedno vrijeme je publikovao i književni časopis „Misao“. Radio ga je, praktično sâm, izdvajajući za njegovo štampanje dio svoje skromne penzije.

Među njegovim knjigama savako da se izdvaja roman „Crni vjetar“, to potresno svjedočanstvo o pokolju nedužnih mještana sela Velika koji se zbio 28. jula 1944. godine. Tada su pripadnici zloglasnih nacističkih divizija “Princ Eugen“ i “Skenderbeg“, uz obilatu pomoć vulnetera i balista iz Plava i Gusinja, u iznenadnom napadu, za kratko vrijeme poubijali oko 500 nevinih ljudi, žena i djece. Decenijama je ovaj zločin skrivan sve dok svijetlo dana nije ugledao Veljkov roman “Crni vjetar“.

“Crni vjetar“ je samo moj dio duga prema precima, nevino ubijenim rođacima, bratstvenicima. Djeci koja nijesu stigla da uživaju u milovanju sunca. Ovim romanom nijesam htio da navučem mržnju potomaka žrtava na potomke zločinaca, već samo da upozorim na zločin koji je neko želio da prikrije maglom ćutanja i zaborava“ – govorio je Mijović.

Da se zaista radilo o vrijednom djelu tvrdio je i književnik Vlajko Ćulafić dok je govorio nad Veljkovim odrom:

“Da Veljko ništa drugo nije uradio i da ništa drugo nije napisao osim romana „Crni vjetar“, to potresno svjedočanstvo o fašističko-balističko-vulnetarskom zločinu nad narodom Polimlja i Velike krajem jula 1944. godine, pa je uradio dosta i zadužio naš rod da čuva spomen na njega do kraja svijeta i vijeka. Na sedamdesetogodišnjem pomenu veličkim žrtvama, na Okruglom stolu i poslije pomena mučenicima koje je obavio Njegova Svetost Patrijarh srpski Irinej sa nekoliko arhijereja Srpske Crkve, Veljkovo ime je javno pominjano s dubokim poštovanjem i posebnim priznanjem što je u vremenu u kom se ćutalo o tom genocidu, progovorio i javno i glasno, potresnim romanesknim scenama, na oko tri stotine stranica, ne prezajući ni od pominjanja autentičnih imena zločinaca, čiji su mu potomci prijetili i presretali ga, osiljeni time što im je vlast očeve amnestirala, priljubila ih i uhljebila, i dala im potvrde o bezgrešnosti kojima su mahali nad grobovima nevinih žrtava i pred očima njihovih srodnika. Ali, bio je suviše hrabar da bi ga uplašili“ – naglasio je Ćulafić.

Neizmjernu zahvalnost za njegovo djelo iskazivali su mu i sami Veličani ističući da je on prvi počeo da skida pepeo zaborava sa vječite veličke rane.

“Veljko Mijović je skoro prvi udario na višedecenijsku zidinu sramnog ćutanja i ispričao priču o Velici i njenoj muci. Neka ga i na onom svijetu prati zahvalnost Veličana i neka mu je vječna slava i hvala“ – poručili su mu Veličani.

(O Veljku Mijoviću zapisao novinar Darko Jovović)

Odlomak iz knjige “Crni vjetar“ – (Pokolj u Velici 1944.)

XXIV

Oganj se širio, ostavljao za sobom crnu zemlju, kao vodoskoci blještavo sjajnožuti plamenovi utrkivali su se k nebu, topili se u blistavoj svjetlosti julskog dana, sustizali se, lomili. Sve gori, kuće, staje, sijena, torovi, kokošarnici. Plamen se savija, čas k zemlji puzi, zastaje, kao da opipava prostor pred sobom, blijedi naglo, a onda trgnuvši se, kao vodoskok ide k nebu, a za njim leti zapjevka ženâ i crna svjetlost.

Vojnici u bijelim kapama i crnim košuljama pucali su u starce, žene, u djecu, u sve što se kreće; u kolibe, u koševe i staje, u crno nebo nad Velikom, u to sunce što lebdi i plovi nad prostorima. Crni dim je krenuo od zemlje, crn kao katran, da bi se, dohvativši se visina, stovio sa svjetlošću i postao bijel.

Sve će oganj da proždere kao nezasita neman, sve. čak i zemlju po kojoj se ljudi kreću. Sve. Sve što zahvati oganj nekako prigušeno pišti, ciči, pretvara se u dug, otegnut i beskrajni šum, piskav, od koga sve živo pokušava da bježi, da se skloni.

Bježanje kokoške, jagnjad, psi, ovce bleje, pretvarajući se u buktinju, u okrugle, svijetle i uzdrhtale lopte. A vojnici u bijelim kapama i crnim košuljama lome ograde, trče, niču svuda, na grudima im svjetlucaju ukršteni redenici, o pojasu bombe i dugi noževi. Glasovi su im prodorni i ciktavi.

– Nua Perleši, udri!
– Sali Beća, sokole, ne žali!
– Kolji!
– A Mustafa Ibiži, udri ga, vlašku mu majku jebem! Udri!

A oganj kao pomahnitali vjetar sve za sobom uništava. Vatra je zaklonila sunce. Ona je jača od sunca. Dim uporno guši jauke i povike. Pucnji se ukršavaju, lome, sudaraju, nestaju, opet niču i miješaju se s vatrom, dimom i svjetlošću.

Drvene kuće u ognju, pucaju grede; a to pucanje izgleda kao jek, kao krik ili težak uzdah. Iz njih iskaču djeca, žene, starci, viču, zapomažu, kukaju:

– Tomo, skači. Spasavaj se!
– Krstoooo!
– Lele meni, majko, živ izgoreh! … Živ!
– Spasite me!
– Oči moje, đeco moja!
– Ne dajte me!
– Lelee…
– Kuku nama danas i zadovijek! …

Koga oni dozivaju? Od koga u ovaj crni julski dan traže pomoć velički žitelji? Ima li za njih spasa u ovaj dan, pod ovim crnim suncem i na ovoj crnoj, mučeničkoj zemlji? Hoće li ih iko čuti? Hoće li im iko potrčati u zaštitu?…

Ima li Boga da vidi ovo? Ima li ljudi? Ima li iko da vidi ovo? Ima li?…
A oganj bjesni neprestano. Glasovi, krikovi bjesne. Sve bjesni: dim, svjetlost… Majko naša pravoslavna, što nas rodi! … Zaštiti nas, Bogorodice… Čuni naš glas… Omekšaj svoje srce… Pruži ruke svoje k nama! … Podigni svoj glas i reci: Dosta! Dosta muke i pakla!… Psi urliču, zavijaju, bježe obeznanjeni. Krave, konji i ovce bježe ludo uplašene…

Vojnici, pomahnitali, tumarali su selom, presretali djecu i žene, klali sve što je živo, nabijali ih na bajonete i bacali u vatru. Uhvatilo je nekoliko vojnika Milevu Gojković i Stevku Simonović pa ih klali dugo i natenane. U dječijim očima, široko otvorenim, pomiješali su se strah i svjetlost…
Okruživši žene i djevojke vojnici su lagano stezali obruč oko njih s uperenim puškama, znojavih lica i iskolačenih očiju, punih otrovne mržnje.

Miris sparušene trave, spaljenih domova, izgorelih ljudskih tijela i spaljenih životinja širio se uokolo, udarao u nozdrve. Pucnji su ranjavali ljetnji dan i drobili ga; glasovi se širili:

– Pucaj, Ibiši!
– Udri!
– Rizvane, ne žali!
– Ćafiri pogani!
– Majku im srpsku!
– Udrite pasju milet!
– Ne žali…

Pjenio se dan, pjenila se svjetlost, pjenio se dim, nicali leleci, kukanj i vapaj… Žene i djevojke, njih pet – šest, zbijene i zanijemljele, čekale su svoj dan sudnji, svoj poslednji čas.

Mara i Dola Gojković brišu šamijama oči, ne plaču, samo im se vidik premrežio crnim sjenkama. Oko nogu im se zapliće trogodišnja djevojčica. Povremeno se čuje njen glas u toj tišini, nekako prigušen i isprekidan. Sedmogodišnji sin Dolin Gavrilo, metnuvši prstić u usta, sa strahom je posmatrao vojnike pripivši se uz majku.

– Stanite tu jedna do druge – reče Nua Perleši iz Paskalice kod Peći i pokaza rukom mjesto gdje treba da stanu. Žena i djevojka se uskomešaše, glasovi se osuše:
– Šta ćete s nama?
– Ne dirajte nas ako ste ljuđi!
– Ne dirajte!
– Ništa mi nijesmo učinjele.
– Ništa…

Čovjek je viknuo:
– Kad vi velim, stanite ovđe…
– Stanite da ve slika Bari Jusufi – reče omalen i žgoljav čovjek pa okrenuvši se svojim drugovima, on ugrabi da pogleda Bari Jusufa i da mu namigne.
– Odi ovamo, Bari Jusufi, da ih fotografišeš – reče drugi. – Odi!

Bari Jusufi je bio pjegav, malo povijen u ramenima s fotografskim aparatom o ramenu. Prišao je bez žurbe ženama i djevojkama na sedam-osam koraka, skinuo aparat, okrenuo ga nekoliko puta u rukama, zagledao ga mršteći se i mičući debelim usnama.

– Lijepe ćete slika da imate – reče Mustafa Ibiši, smeškajući se.
– Lijepe, beli – dodade drugi.
– Viđećete samo!

I prije nego li je fotograf htio da ih snimi, čovjek sa zulufima mahnu rukom davši znak vojnicima da pucaju. Nijesu stigli ni da se priberu, mnogi ni da primijete ugovoreni znak koji je čovjek dao svojim drugovima, iz puščanih cijevi je sunuo bijeli plamen i oborio ih k zemlji, nemoćne da se odupru, da se brane.

– Mustafa, udri ne žali! Udri! – vikao je neko od vojnika.
– Udri!
– Jazuk ti, Nua Perleši, ako ti koja pobjegne.
– Neće, neće, Sali Beća!
– Udri!

Djevojka u crnoj marami se odjednom otisnula niza stranu, posrnula nekoliko puta šireći ruke i zanoseći se kao da trči neko u zagrljaj.

– E, nećeš, krmačo, pobjeći, beli. Ne!… Viknuo je Nua Perleši i hvatajući je na nišan opalio. Djevojka je nestala kao sjenka, potonula u ižđikaloj travi na dnu šljivika… Poslije primijetiše oblak prašine koji je dugo lebdio nad cestom, nad livadama, šljivicima i zaključiše da je to kolona njemačkih vozila koja odmiče grabeći uz veličke bregove prema Čakoru.

Neki vojnici požuriše k cesti, a neki se rastrčaše u grupama preko sela. Za njima ostala zgarišta, polomljene ograde, polomljeni kukuruzi, sve spaljeno, crni dim. Ostale su za njima mrtve žene, djeca i starci i pratilo ih crno sunce i crni dim.

XXV

Opkolivši Veliku, vojnici u bijelim kapama i crnim košuljama nasrtali su na domove, podmetali oganj iz vrisak i poklič, hvatali djecu i klali, pucali u starce i žene, a one onako raščerupane bježale i bile obarane mecima iz automata i pušaka.

Sve se pretvorilo u plamen, u dim, i vrisak. Pred kuću Alekse Paunovića kao priviđenje nikoše trojica balista. Prije nego su stigli, baba Toda je prije svih primijetila kako su na dvojicu dječaka pucali. Ubili su jednog – to je dobro vidjela, a drugog da li su ubili ili ranili, to ona nije znala.

Sjetila se tada Mihaila Gojkovića, seljanina, koji je naišao pored njihove kuće i tada joj rekao da niko ne bježi, da budu mirni da iznesu hljeba i soli, a svaka vojska kad joj se hljeb i so ponudi, neće podići ruku, smilovaće se. Tada je Toda krenula sitnim korakom prema prvom vojniku noseći na poslužavniku hljeb i so. Nije stigla ni riječ da progovori kad je Tair Sulejmani, onako visok, sa zulufima, dreknuo zapjenušeno:
– Sikter, stara krmačo! Sikter!…
– Bogme , ništa nijesmo krivi, – rekla je Toda bojažljivo i sa strahom i skoro ne primijetivši kako joj je čovjek iz ruku izbio poslužavnik, a hljeb i so su se rasuli po zemlji. Onako ispruženih ruku i drhteći Toda je još jedan korak napravila prema vojniku.
– Sikter!
– Nemojte mi đecu dirat – mrmljala je molećivo. – Ona ništa nijesu kriva.

Pristigla su i ona dvojica. Bili su znatno niži od Tahira Sulejmanija. Djeca Radoje i Desa su prestrašeno posmatrala prispjele vojnike, Drhtala su. Omale i malko riđ vojnik po imenu Bari Jusuf sa sjajem u očima reče:
– Hasane, prvo đecu da zakoljemo! Tahir Sulejmani je bez žurbe iz futrole izvadio pištolj čija cijev naglo zasvjetluca na suncu.
– Đeca nikome ništa nijesu učinjela, – opet će Toda.
– Hasane, prvo ćecu – opet će Bari Jusufi.
– Mogu odma’ – Evo! – reče Hasan Kabaši i hitro iza pojasa istrže nož. – Mogu!…
– Đecu mi nedirajte, ako boga znate, – reče Todašireći ruke. – Ne dirajte ako ste ljuđi.

Brišući sijev svog pištolja maramicom, Tahir Sulejmani ispod oka je posmatrao djevojčicu, a zatim babu Todu u čijim je očima lako i jedva vidljivo zaiskrila suza, sitna kao đinđuva. Toda je primijetila čipkastu maramu, pištolj, mrko i od sunca i vjetra opaljeno vojnikovo lice, a onda kao da sanja da se otvor cijevi pištolja širi, uvećava, postaje ogroman do neviđenih razmjera da bi mogli i nebo i zemnju u njega da stanu. – Đecooo, bježte! Bježte! – viknula je odjednom i neočekivano.
Todin glas je prasak pištolja prekinuo. Pred njenim očima čitavu vječnost se rascvjetavao plamen. Šireći ruke i teturajući se Toda je prvo posrnula, a onda licem udarila o zemlju. Djeca su potrčala prema potoku.

Bari Jusufi je viknuo prijekorno:
– Eto, Taire, mogli smo da ih zakoljemo.
– Mogli, beli – reče Hasan Kabaši.
– Mogli, mogli – potvrdi Tair Sulejmani. Bari Jusufi učini nekoliko koraka prema potoku ne primijetivši nikog, a zatim se vrati k svojim drugovima neprestano vrteći glavom i prijekorno govoreći:
– Da vas nijesam poslušao, sadek bi’ i ovođen gledao zaklane. Ali ti si, Taire, smeten čoek.

Ovaj je samo ćutao stisnutih usana i malo pognute glave. Postojavši nekoliko trenutaka oni se zaputiše ka domu Živaljevića. Preko Ivan-polja su trčali plavski vulentari i halakali:
– A, Smaileee!
– Drž’! Ne daj!
– Pretecite ih!
– O, Ibrahimeee!…

Iz šljivika izroni stado ovaca. Sunce pripeklo, dan se blistao. Zastadoše. Tada Tahir Sulejmani primijeti čovjeka sa tojagom. Živo razmahujući njome čovjek je tjerao stado ovaca uz bregove.

– Hasane, ti zađi odozgo, a nas dvojica ćemo ovudijen da ga uhvatimo i stado uzmemo – reče Tahir Sulejmani. – Ajde brže.

Hasan Kabaši se brzo odvoji od svojih drugova i izgubi u šumarcima. Tahir Sulejmani i Bari Jusufi preskočiše neke ograde, zađoše u potok, a onda se ispeše uz strminu. Kad ih čovjek s tojago prvi primijeti, viknuše:
– Čekaj! Ne ćeraj!

Mihailo Živaljević praveći se da ih nije čuo, ubrza hod mašući tojagom nad ovcama i prigušeno vičući na njih.

– Čekaj, krmče, kad ti kažemo! – viknu Tahir Sulejmani i opali iz puške. – Čekaaaj!…

Mihailo uzdrhta, osjeti da ga u grlu steže i da mu se pred očima mrači. Ipak, morao je da stane.
Brišući znoj sa lica i čela primijeti kako k njemu pristižu Tahir Sulejmani i Bari Jusufi, takođe znojavi. Vidio im je zajapurena lica i poglede pune mržnje.
Prišli su mu. Tair ga je uhvatio za revere suknjenog kaputa i kolutajući zakrvavljenim očima i pjeneći prosiktao:
– Kad ti se kaže, krmče, da čekaš, onda čekaj!
– Nijesam čuo – branio se Mihailo Živaljević.
– Čuo si.
– Nijesam čuo…
– Čuo si, beli – reče Bari Jusufi. – Čuo!
– Ajde s nama da nam nešto pomogneš – reče Tahir Sulejmani, primijetivši kako im prilazi Hasan Kabaši, zadihan.
– Šta da vi pomažem, ljuđi?
– Ovce da ni ćeraš za Peć, – reče kezeći se Hasan Kabaši.
– Što tako gledaš? Što se čudiš? – planu Sulejmani odjednom.
– Evo, ćeraću – reče.
– Da ćeraš no šta – mumlao je Bari Jusufi. – Ajde…

Išli su stranom. Pred njima je bio Mihailo Živaljević sa dugom tojagom i ovce koje su, zbijene u gomilu, teško disale od nesnosne žege. Trava sparušena, nekošena, zamršena, požutjela. Mihailo je strepeo: ubiće me. Da bježim. Ne, ne, neću da bježim. Nemaju razloga da me ubiju. Ako šćenu, ja ću im goniti ovce do Peći.
Krišom mu je pogled bježao čas lijevi, čas desno: trnje, potoci, vrzine dolje, gore strmina, livada… Šuma je daleko. Ako ovijem pobjegnem, drugima ću da upadnem u šake. Nema se kud… I strah ga je sve više obuzimao, a u duši stezalo. Poslije je primijtio da se nešto dogovaraju. Drhtao je.

– Kakvu smrt bi najviše želio? – pita ga Hasan Kabaši.
– Nikakvu, jer ništa nijesam kriv.
– Kriv si! – dreknu Tahir Sulejmani i unese mu se u lice.
– Kakvu smrt bi htio? Govori! – mumlao je Hasan Kabaši. Mihailo Živaljević je ćutao praveći se nevješt. Nije imao ni toliko snage da riječ izgovori.

– Možda bi htio da te objesimo, – reče Bari Jusufi.
– Ne želi on da ga vješamo, vidim ja. – reče Hasan Kabaši. – On bi želio da ga oderemo.
– Nećemo da ga oderemo. Jok – reče Tahir Sulejmani. – Mi ćemo da ga nabijemo na kolac.
– Jok. Kakav kolac, – reče Bari Jusufi. – Nećemo na kolac.
– No? – upita Tahir Sulejmani.
– Drugi put. A sadek ne, – ubrza Bari Jusufi.
– Krmče, čuješ li ovu našu priču? – odjednom upita Hasan.
– Čujem.
– Pa šta veliš, Alaha ti, na ovo? – upita Hasan Kabaši tobož meko i snishodljivo.
– Možete kako oćete sa mnom – reče Mihailo Živaljević osjetivši klonulost u čizavom tijelu. – Možete!…

Bili su ka Potocima. Ovce su sporo pred njim odmicale. Hasan Kabaši je neočekivano iskoračio naprijed ispred svojih drugova malko zabačene glave. Niko nije primijetio da mu je u desnoj ruci bio nož. Namigujući okom Bari Jusufu i Tahir Sulejmanu, Hasan Kabaši se lagano primicao Mihailu koji je leđima bio okrenut.

– E hoću da te ja opipam, krmče, – reče Kabaši pa zamahnuvši nožem zabode ga u sam Mihailov vrat. Povodeći se i teturajući, Živaljević ispusti tihi mukao krik.
– Kolji ga! – viknu odjednom Tahir Sulejmani.
– Ljuđu… krv… šta – blijedeći i grcajući izgovarao je Mihailo krkljajući, braneći se i rukama i nogama.
– Udri ga! – viknu Bari Jusufi.

Poslije su ga opkolili, udarali nogama, kundacima, boli noževima, gazili. Prosto su kidisali sva trojica na njega kidajući mu dio po dio tijela. Čovjek se na zemlji grčio, trzao, krkljao…

Sunce je zamaralo pogled, u jednom dijelu sela čulu su se pucnji i krici…