U pitanju je ostvarenje od ukupno devet jednočasovnih epizoda, koje donosi priču o dvadesetogodišnjoj ruskoj emigrantkinji Ani Delvi (Džulija Garner) koja se sredinom 2010-ih u elitnim njujorškim krugovima predstavljala kao bogata njemačka naslednica. O koliko manipulativnoj osobi je riječ najbolje svjedoči podatak da se usudila da finansira svoj samozvani umjetnički klub (novi Soho House) – ambiciozni poduhvat koji je u potpunosti zasnovan na lažima i nepostojećoj imovini, zbog čega je morala da aplicira za kredit od nevjerovatnih 40 miliona dolara!
Ova priča, koju je kreirala Šonda Rajms, zasnovana je na istinitim događajima – kao izvorni materijal poslužio je članak Džesike Presler iz New York magazine-a iz 2018, koji je brzo postao jedan od najčitanijih te godine i kao takav vrlo interesantan materijal za ekranizaciju. Autori serije nisu se prevarili u ovoj procjeni, budući da je riječ o vrlo zanimljivom zapletu i sadržaju koji je dinamičan, pun neizvjesnosti i koji nas vuče da pratimo rasplet zamršenog klupka Aninih laži, prevare i eksploatacije sve do njenog potpunog ličnog sunovrata.
Ipak, iako zanimljiva, čini se da je priča na mahove suviše razvučena, te da je bilo bolje da je riječ o manjem broju epizoda ili čak filmskoj adaptaciji. Ovako, nedostatak smislenog i zanimljivog materijala autori su pokušali da nadomjeste dodavanjem raznih pikanterija, koje djeluju neuvjerljivo i koje su svjesno i podmuklo ubačene sa ciljem da se poveća gledanost, što utiče na sveukupno dosta slabiji konačan utisak.
Kako su u popularnim Diznijevim crtaćima reciklirane stare animacije (VIDEO)
Istina, na početku svake epizode stoji pomalo drsko upozorenje: „Cijela ova priča potpuno je istinita, osim svih djelova koji su potpuno izmišljeni”, čime se autori jasno ograđuju od stvarnih činjenica, ali na ovaj način i efektno manipulišu publikom koja ostaje zbunjena i zapitana šta se od svega toga zapravo desilo, a šta ne. Nevješta i na momente neopravdana mješavina stvarnosti i fikcije, ispričana kroz vizuru novinarke Vivijen (vrlo je upitna i odluka autora da mijenjaju ime i karakter gorepomenute novinarke Džesike Presler, koja je napisala originalni tekst u kome je raskrinkala Anu) tako postaje klizav teren, na kome bi se okliznuo i mnogo iskusniji i vještiji autorski tim.
Dok prikazi onih koji se nalaze u njenom okruženju izazivaju pitanja istinitosti i motivacije, sama Ana je sve vrijeme hladnokrvna i nedodirljiva, i uz to uvijek savršeno obučena. Džulija Garner ubjedljivo je dočarala njen lik predstavljajući je kao grubu i nemilosrdnu osobu. Njena Ana predstavlja pravi splet varljivih ambicija i nekave lažne, neosnovane zauzetosti.
TUGA! GORI GROB ŠABANA ŠAULIĆA! Buknuo plamen na Novom groblju u Beogradu! (VIDEO)
Serija, kroz prizmu isfrustrirane i zbunjene novinarke Vivijen, često pokazuje nesumnjivu smjelost Ane Delvi i riskantnost njenih planova. Ipak, ono što Vivijen ne polazi za rukom jeste da uhvati lavirint zamršenih emocija i motiva koji se kriju iza Anine ogromne prevare, odnosno onoga što je pisac Brendon Tejlor vrlo vješto i koncizno opisao: „Riječ je o „opojnom, uzbudljivom osjećaju ‘izvlačenja’ nakon što smo uradili nešto loše, odnosno slatkom zadovoljstvu koje proističe iz vjerovanja sopstvenom hajpu”.
Umjesto toga, vidimo prikaz bogatog Njujorka, mnogo nespretnog pisanja i Vivijanine gestikulacije, te novinarsku zavjeru nad Aninim silnim manipulacijama. Inventing Anna se, sa jedne strane, previše bavi nedokučivošću naizgled ljupke prevarantkinje i njenom manipulacijom sopstvenih prijatelja, saradnika, kao i zbunjujućom lojalnošću njenog advokata prema njoj, dok se, sa druge strane, ne fokusira dovoljno na samu Aninu ličnost, izuzev činjenice da je očigledno opsjednuta novcem.
Dramatizacija realnih činjenica i fikcije na papiru uglavnom zvuči kao dobra ideja, ali ovaj pomalo nesrećan ćušpajz svega pomenutog više odvlači pažnju nego što informiše. U prevodu – dobar ulog koji se definitivno nije dovoljno isplatio!