Smatra se jednim od najvećih crnogorskih pjesnika, a njegovo najuticajnije pjesničko djelo je “Gorski vijenac”, objavljeno 1847. godine, a tu su i “Luča Mikrozma” i “Lažni car Šćepan Mali”.
Na krštenju dobio je ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat i docnije kao vladika Rade. Po zavladičenju potpisivao se samo svojim kaluđerskim imenom Petar i prezimenom Petrović: vladika Petar Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego upravo kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao II uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali. Ne zna se tačno zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Pretpostavlja se da je to preuzeo od strica vladike Petra, koji je katkad uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš.
Rade je djetinjstvo proveo u Njegušima. Vladika Petar I, njegov stric, uzeo ga je k sebi 1825. godine u Cetinjski manastir da ga školuje monah Misail Svetković i vladičin sekretar Jakov Cek. Tu je Rade napisao svoje prve pjesme da zabavlja lokalne glavare i sveštenike. Sredinom te godine, Rade je bio poslat u manastir Toplu kod Herceg Novog, gdje ga je starešina manastira Josip Tropović predavao italijanski, matematiku, crkveno pjevanje, psaltir i druge predmete. Njegoš je često posjećivao službe u obližnjem manastiru Savina. U Topli je ostao do kraja 1826. godine kada se vratio na Cetinje.
Stric je, ranije, za nasljednika spremao Đorđija Savova, Njegoševog brata od strica, koji se školovao u Rusiji, ali je ovaj više volio vojsku i oficirski poziv. Tradicija je, međutim, bila da vladar Crne Gore bude vladika, pa se i mladi Njegoš spremao za taj poziv. Vladika Petar ga je za svog nasljednika proglasio 20. januara 1827. godine. Želio je da i Rada pošalje u Rusiju, ali nije imao novca da plati školovanje, pa ga je sam učio italijanski, ruski, njemački, engleski i francuski jezik. Takođe mu je omogućio pristup njegovoj bogatoj biblioteci, a poslije mu je stric doveo za učitelja Simu Milutinovića Sarajliju koji je predavao istoriju, književnost i filozofiju.
Nakon stričeve smrti, 1831. godine, Njegoš se zakaluđerio vrlo mlad i primio upravu nad Crnom Gorom. Petar I je u testamentu odredio Rada za svog nasljednika. Međutim, to pravo je osporavao guvernadur Vukolaj Radonjić, koji je smatrao da on treba da bude jedini vladar Crne Gore. Radonjić je tajno održavao veze sa Austrijom. Kada je to otkriveno, crnogorski glavari su osudili Radonjića na smrt, ali je Petar II preinačio kaznu u progonstvo i ukidanje zvanja guvernadurstva u Crnoj Gori.
Godine 1833, putovao je u Petrograd, gdje je zavladičen.
Njegoš je bio poglavar u Crnoj Gori, u kojoj je bila jaka nacionalna svijest i patrijarhalni moral, ali u kojoj je vladala domaća anarhija, plemenska surevnjivost i krvna osveta. Kad je došao na vlast, on je odmah počeo da uvodi red i modernizuje društvo i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uzimao postupno svu vlast u svoje ruke i uveo porez. U kulturno zaostaloj sredini to je išlo teško i to je moralo boljeti ovog velikoga rodoljuba, koji je svom dušom bio predan narodu.
“Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima“, pisao je on.
Vladika se u proljeće 1850. godine razbolio od grudne bolesti kojoj je uzalud tražio izlječenje u Italiji i od koje je i preminuo 31. oktobra 1851. na Cetinju. Na tri dana pred smrt poželio je da pođe do Kotora radi liječenja, ali nije imao ni toliko snage. Ljekar po kojeg je poslato u Kotor je na pola puta primio vijesti da je bolesnik već preminuo. Vidjevši da mu se približava samrtni čas, pozvao je sebi narodne glavare, oprostio se sa njima, izjavivši im da je testamentom naredio sve što je potrebno. Zatim ih je opomenuo da se pokore toj posljednjoj volji, da žive među sobom u slozi i da se prijateljski drže prema susjedima, a naročito sa Bokom kotorskom.
Po želji svojoj sahranjen je na Lovćenu, gdje se danas nalazi mauzolej.
Loading ...
