Mitropolit Joanikije: Ko se ne odrekne Kosova, on će ga i sačuvati!

U Cetinjskom manastiru juče je služeno malo povečerje sa molebnim kanonom Bogorodici na kojem su uznesene molitve za Kosovo i Metohiju. Uz prisustvo i molitveno učešće Mitropolita crnogorsko-primorskog Visokopreosvećenog gospodina Joanikija, činodejstvovao je iguman manastira protosinđel Pajsije (Đerković) Nakon bogosluženja sabranima se arhipastirskom besjedom obratio Mitropolit Joanikije. Besjedu gospodina Mitropolita donosimo integralno: „Draga braćo i sestre, mi se stalno molimo za naš raspeti narod na Kosovu i Metohiji i za svetinje, koje su, evo, početkom 21. vijeka doživjele velika stradanja i pogrom. Kosovo je raspeto od Svetoga kneza Lazara pa do dana današnjega, a ovo novo kosovsko raspeće nije lakše nego što je to bilo ranije. Biće prilike još da se kaže koja riječ o Kosovu, o tajni Kosova, o njegovom duhovnom, metafizičkom, istorijskom, kulturnom i njegovom sveukupnom značenju. To je, zapravo, naša osnovna priča i osnovna tema. To je bila priča i tema naših predaka kroz vjekove, a naročito ovdje u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Vladika Visarion Borilović u 17. vijeku govori o Pećkoj Patrijaršiji kao suncu koje širi svoje zrake i obasjava sve srpske zemlje i na takav ih način i objedinjuje, iako je to bilo vrijeme ropstva, osim naznaka slobode u Crnoj Gori tada. A Sveti Petar Cetinjski, pred čijim moštima se ovdje molimo, govorio je isto to, ali malo drugačije saopšteno – da je Pećka Patrijaršija mati svih srpskih crkava koju su podigli naši kraljevi i carevi i patrijari. A Njegoš je priznat od svih kao obnovitelj Kosovskog zavjeta. On govori o Crnoj Gori kao iskri koja je iskočila iz gomila pepela veličine Dušanove. Tako je bilo njegovo poniranje u tajnu Kosova. A takođe je govorio o tome da je nadanje naše zakopano na Kosovo, u jednu grobnicu. Naš prethodnik, blaženopočivši Mitropolit Amfilohije te Njegoševe misli je sagledao kroz teološko tumačenje, stavio ih u teološku perspektivu. Možemo slobodno reći da je na neki način dopunio i produbio Njegoševu misao o Kosovu kad je govorio da je kosovska grobnica dobila svetost i silu od groba Gospodnjega i da je kosovsko raspeće srpska Golgota i da je to raspeće dobilo osvećenje od raspeća Hristovoga i od Krsta Gospodnjega. Volio je posebno da naglasi taj Njegošev stih Nadanje se naše zakopalo, na Kosovo u jednu grobnicu i dodavao: Nadanje, a ne beznađe! Tako je Kosovo izvor nade, izvor okrepljenja, jer je izvor svetosti. Kosovo je obasjano nebeskim ljepotama svetih ikona i fresaka, umirisano miomirom svetih moštiju, blagouhanijem svetih moštiju kojim je umirisana sveta srpska zemlja! Kosovo je naš Jerusalim. Hajde, neka neko porazmisli malo: Zašto Jevreji, evo tri hiljade godina govore i ulaze u tajnu prelaska preko Crvenog mora? I zašto su toliko vezani za Jerusalim, zašto poniru u tajnu i zemaljskog i nebeskog Jerusalima? Tako i mi isto, vjekovima i pjevamo i plačemo, ali taj naš plač se pretvara u radost. Ta suza se pretvara u svijeću, a poezija u junaštvo, pa je čestiti knjaz Nikola pjevao o Kosovu Onamo ‘namo, a Bog ga je udostojio da sa svojim Crnogorcima krene u oslobađanje Kosova, pa je oslobodio cijelu Metohiju. A kralj Petar, sa druge strane, oslobodio je Prizren, Gračanicu i ostale djelove svete srpske zemlje. Kralj Nikola je posebno to isticao kao zaslugu dva stara srpska kralja. Tako je volio ponekad da kaže. Njih dvojica su ponekad lijepo slagali, ponekad se nijesu slagali, sve je to bilo neslaganje zbog vlasti, ali sve je to bilo ljudski. Međutim, kad je trebalo da budu – bili su! Ispunili su zavjet Svetoga kneza Lazara. Na ovim našim pomenima i molebanima, kada se molimo za Kosovo i Metohiju, treba obavezno da zapalimo svijeću i za kralja Nikolu i za Janka Vukotića i za Radomira Vešovića i posebno za one crnogorske junake koji su pali za oslobođenje Metohije, Pećke Patrijaršije i Visokih Dečana. Ali, nije se tu završila priča i epopeja o Kosovu niti se tu završila Kosovska bitka. Ona će, kao što naši pjesnici pjevaju, možda trajati do skončanija vijeka, jer to je bitka za smisao, bitka za pamćenje, za vjeru. Tajna Kosova prožela je našu istoriju, našu kulturu, našu vjeru. Kada su Crnogorci pobjeđivali u bojevima u 19. i 20. vijeku, to su doživljavali kao lijek kosovskih rana. Tako se tumačila Bitka na Vučjem dolu. A Njegoš. Kada pjeva o bici na Vrtijeljci i o slavnoj pogibiji Baja Pivljanina u borbi sa Turcima kaže: Blago tome ko se tu nagnao, već ga rane ne bole kosovske. Dakle, rana kosovska, suza kosovska, pjesma kosovska koja je često tužna, ona se pretvara u slavu, u poeziju, u junaštvo, u ep! To su sve odlike Kosovskog zavjeta. Samo veliki narodi imaju zavjet. Samo veliki narodi imaju ep. I to se čuva. To su vrijednosti koje se ni sa čim drugim zemaljskim ne mogu porediti! I kada dođe stani-pani mi imamo tu svjest, to pamćenje koje smo naslijedili, tu odgovornost da sagledavamo ovaj život u perspektivi tih najvećih vrijednosti – i vjere, i predanja, i poezije i ostalih vrijednosti. Kao i Sveti knez Lazar. Tako zemaljski život i dani zemaljskog života nijesu prva i najveća vrijednost nego duša i njeno spasenje. A toga ne može biti bez očuvanja zavjeta. Kao što je to po našem narodnom predanju Sveti knez Lazar saopštio u davna vremena zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i do vijeka. U toj perspektivi se može naći smisao života i smisao istorije. U ovim vremenima najvećeg pritiska velikih sila da se Srbiji i srpskom narodu otme Kosovo i Metohija, i da se otmu svetinje i obriše pamćenje zaista nije lako! Zato mi imamo molitvu: Pomozi Jaki nejakome. Nijesmo jaki da se odupremo velikim silama. A to je naš patrijarh, blaženopočivši Irinej rešavao vrlo jednostavno, tu našu nejakost pred velikim silama, riječima: Kosovo neka sila može oteti, ali ga se odreći nećemo, ni posredno ni neposredno! Vrlo jednostavno, ali mudro. A onaj koji ga se nije odrekao, a to Srbi sigurno neće nikada, on će ga i sačuvati! Daće Bog. Draga braćo i sestre, da se pomolimo Bogu, da se oslonimo na Boga, da se u Boga ponadamo, da se na takav način objedinimo kao narod, Bogu koji nam je vazda pomagao i opet će nam pomoći! Mi smo ovdje imali jednu malu Kosovsku bitku. Tako bih rekao, da ne precjenjujemo! Kada smo se borili za svetinje. I tada smo bili veoma usamljeni. Ali Bog je bio sa nama! I zato, kao što je govorio naš blaženopočivši Mitropolit: Ne beznađe nego nadanje! A nada nas veže sa Bogom kao iskra sa suncem kapljicu, kao što je govorio Njegoš. Da se u toku ovog Velikog posta smirimo, da se kajemo za svoje grijehe, da čistimo svoje duše od osuđivanja, od mržnje, od pakosti, od zlobe, da se duhovno obnavljamo, hrabrimo i objedinjujemo oko Hrista Gospoda koji će nam dati snagu da sačuvamo i veru i svetinje i predanje i, što je mnogo važno – i čast i obraz. Trba da se uvijek sjetimo i Njegoševe riječi da čast i bruka žive dovijeka. Ko se jednom obruka – to je vrlo opasno! A to ne priliči potomcima onih koji su njegovali kosovsku misao i koji su se vezivali za kosovske svetinje. To ne priliči potomcima Svetoga kneza Lazara i Njegoša. I eto, u tim mislima i tim raspoloženjima da provedemo ovaj post. Naš svjatjejši Patrijarh je blagoslovio da se uz ovaj Časni post molimo Bogu na takav način. Bog će pomoći, Božja milost će se izliti na sve one koji se Bogu mole, pa i na naše Kosovo i Metohiju, na naše svetinje. One su, zapravo, nepresušni izvor Božje milosti i Božjeg blagoslova. Na to da se oslonimo i da na takav način njegujemo Kosovski zavjet i kosovsko pamćenje i čuvamo Kosovo i Metohiju. Na zdravlje i na spasenje na mnoga i blaga ljeta!