Sa vrha se pruža predivan panoramski pogled na Mojkovac, grad Uroša Nemanjića, poznat po kovnici novca po kojoj je i dobio ime. Planina, koja nosi epitet najveće paše na Balkanu, prostire se na 40 km dužine i 10 do 15 km širine. Ima 120 000 ha pašnjaka, na kojima se može prehraniti oko 200 000 ovaca. Prostire se između kanjona Tare, rijeke Tušine, bokova Gornje Morače i Jezera drobnjačkih (Na raskrsnici su važne turističke rute) (Nacionalni parkovi „Durmitor“ i „Biogradska gora“).
Sinjajevina je bogata ljekovitim biljem. Pored domaćice, jablana, borovnice, risa, vrbove trave, planinskog čaja i mnogih drugih, na Sinjajevini raste posebno lijep cvijet jabuke. Nježne žute latice poredane u krug čine ga tako krhkim i posebnim. Čak je i jedan od vrhova Sinjajevine dobio ime po ovom cvijetu Jablanov vrh.
Svojim položajem odredila je za sebe vrijednost i ljepotu. Neupadljiv je u svojoj ljepoti, a opet jedinstven i atraktivan. Ukrašeno Zabojskim jezerom, jednim od najljepših jezera u Crnoj Gori. Do njega se može doći terenskim vozilom, ali, naravno, neuporedivo je veće zadovoljstvo hodati.
Nadmorska visina Sinjajevine kreće se između 1600 i 1700 m. Pogodan je za razvoj planinskog turizma, ljetne rekreacije i zimskih sportova. Najviše tačke su Thorne sa svojih 2277 m nadmorske visine. i Jablanov vrh nadmorske visine 2203 metra. Zimi može biti oštro, a tokom godine sa više oblačnih nego sunčanih dana. Međutim, uprkos svojoj naravi, ima svoju neupadljivu ljepotu. Svijet tišine koji mami na osvajanje Sinjajevine, otkucaji srca koji su vas stoički ohrabrili da izdržite do cilja, dašak gorskog vjetra i hladne izvorske vode, sjena bukove šume i miris jablana podsjećaju nas da smo ne trebaju vam dug put i novac da biste vidjeli svijet i iskusnu ljepotu.
Planina je poput života jer nas svemu uči. Čovjek to mora poštovati i samo ga na taj način može osvojiti, ali mora se i bojati, jer je čovjek bezvrijedan pred prirodom i životom. U kasnu jesen magla je jedna od opasnosti koja prijeti onima koji ne poznaju planinu. Najpouzdanije prijevozno sredstvo je konj, jer dobro pamti sve staze. U takvim je situacijama pouzdaniji od GPS-a.
Za razliku od ostalih planina u Crnoj Gori, Sinjajevina nije bogata vodom. U rano proljeće stočari pokrivaju snježne ostatke sijenom i tako se opskrbljuju vodom za piće. Ono što je našim precima ostalo u lijepom sjećanju, pa se sjećaju kad god se spomene sladoled, jeste sladoled na planinarski način nazvan yomuža-varenika. Ovčje mlijeko se sipa u snijeg i pije se svježe.
Planinske trave prerađene u mliječne proizvode daju im specifičnu aromu koja se dugo pamti i ponovo traži. Uredno uređene zdjelice na policama u kolibama, od njih bjelkaste svježe pomužene varenike ostavljene za spaljivanje, buketi planinskog čaja i kantariona koji vise na gredama da se osuše … To su dijelovi slike koji svi pamte čula.
Mnoge je hranila Sinjajevina, školovana na njihov planinarski način. I danas to čini, naše je samo da je poštujemo, štitimo i uzvratit će nam bogato. Ima čak i crkvu, dobro poznatu prelijepu crkvu Ružicu.
Sinjajevina je planina s malo vode, ali puno divlje ljepote i dobrih ljudi. Sinjajevinu treba udahnuti i osjetiti, a ne samo gledati.
Međutim, ovu prelijepu planinu, koja je nekada kao majci držala u svojim grudima veliki broj porodica, danas više posjećuju planinari, a manje potomci bivših stanovnika. Nije napušteno, ima nekoliko stočara tokom ljeta, raduje se pticama u planinama i putnicima namjernicima. Njihova ljubaznost i gostoljubivost, životna radost svojstvena poštenom seljaku, iako marljivi, bude želju da se ponovo sretnu i s njim i sa planinom.
Loading ...
