Pokrivajući četvrtinu sjeverne hemisfere, ovaj smrznuti svod odmrzava se zbog porasta temperatura, velikih šumskih požara i dosad nezabilježenih talasa toplote u Sibiru i drugim krajnjim sjevernim regijama. To vodi ka pretvaranju ugljenika na Arktiku u izvor staklenih gasova.
Od tih plinova, metan, koji je 34 puta jači od ugljen dioksida u pogledu zadržavanja toplote u Zemljinoj atmosferi tokom stogodišnjeg perioda. Za 20 godina, može biti i 86 puta jači. Tu je, zatim, i dušikov oksid čiji je potencijal zagrijavanja otprilike 300 puta veći od CO2 u razdoblju od 100 godina.
Već imamo nepovratne promjene
Tu leži opasnost, jer ljudske aktivnosti kao što su spaljivanje fosilnih goriva i uzgoj stoke zagrijavaju atmosferu, potičući odmrzavanje vječnog leda i oslobađanje dodatnih staklenih gasova.
To uzrokuje novo zagrijavanje, još brže otapanje leda i nove emisije, što prijeti da ubrza klimatske promjene do nivoa sa najgorim posljedicama.
„Vjerovatno će se ubrzati, prema stepenu zagrijavanja koje imamo na Arktiku“, rekla je za Al Jazeeru Rachael Treharne, ekolog za Arktik na Klimatskom istraživačkom centru Woodwell.
„Već sada imamo nepovratne promjene“.
Upozorenje dolazi uoči Konferencije Ujedinjenih nacija o klimatskim projenama COP26, koju mnogi vide kao posljednju šansu za izbjegavanje globalne klimatske katastrofe.
Artik se već sada zagrijava za dva stepena Celzija više od predindustrijskog prosjeka, a temperature prijete daljnjim rastom.
Ove sjeverne teritorije zagrijavaju se više nego dvostruko brže od globalnog prosjeka zbog brzog gubitka morskog leda, jer visokoreflektirajuću bijelu površinu leda mijenja plavo-crna morska površina koja jako apsorbira toplotu.
Naučnici su bili šokirani kada su saznali da se topliji uslovi koji pogoduju otapanju permafrosta događaju otprilike 70 godina prije očekivanog.
Ubrzano puštanje plinova u okean
Potencijal zagađivanja permafrosta postaje jači kada blaži, topliji uslovi odmrzavanja tla pokreću mikrobe da proizvode ugljen dioksid ili metan dok uživaju u raspadanju organske materije u močvarnom, ranije tvrdom tlu.
Odmrzavanje stijena pogoršava ovaj problem. Kako temperature rastu i pritisak se mijenja, smrznute naslage prirodnog metana i drugih ugljenika unutar permafrosta pretvaraju se u gac, koji se kroz pukotine može ispustiti u atmosferu.
Naučnici su primijetili ubrzano puštanje ovih moćnih gasova u okean, duž ruske sibirske obale.
Sve učestaliji i snažniji šumski požari ispuštaju velike količine ugljika, ne samo zbog izgaranja, već i zbog podvrgavanja permafrosta daljnjem odmrzavanju.
Prošle godine, u tim velikim požarima ispušteno je 35 posto više CO2 nego 2019., koja je bila rekordna po tom pitanju.
Živa u lancu ishrane
Sibir su zahvatali toplotni talasi, pa je temperatura dostigla 38 stepeni Celzija i bila je najviša ikada zabilježena u polarnom krugu, na istom mjestu na kojem je vijek ranije zabilježena najniža temperatura na sjevernoj hemisferi ikada. U isto vrijeme, arktički morski led spustio se na drugi najniži nivo dosad.
„Ne moramo čekati još 200 ili 300 godina da vidimo velika ispuštanja ugljenika iz permafrosta“, tvrdi Katey Walter Anthony sa Univerziteta Alaska. „Već za mog, ili života moje djece, to će se desiti“.
Na Arktiku živi četiri miliona ljudi. To zajednicama prijete promjena okoline, odroni, poremećaji s vodom i oštećenja infrastrukture.
Živa od topljenja permafrosta dolazi u rijeke i prelazi u lancu ishrane. Skladišta nafte cure dok zemlja popušta, a tradicionalni izvori hrane za stanovništvo pretvaraju se u pustoš.
“To je humanitarna kriza“, kaže Treharne.
„Tlo se doslovno raspada pod nogama. Topljenje permafrosta je poput masivnog kamiona koji je dostigao maksimalnu snagu i koji ima ogromnu prednost. Čak i ako ublažimo zagrijavanje, permafrost će i dalje slati odgovor na visoke temperature i izbacivati ugljenik. Ako želimo umanjiti te emisije, moramo odmah smanjiti globalne emisije“.
Loading ...
